Inkluzija kroz sport – pomjeranje vlastitih granica kroz sportske aktivnosti

Piše: Samira Đidić
Inkluzija i uključivanje osoba s invaliditetom u aktivno i ravnopravno sudjelovanje u društvu je ispričana
priča već više puta, što ne znači da o istoj trebamo prestati pričati. Međutim, ponekad se trebamo osvrnuti
na neke važnije priče, neke važnije stvari – na ono gdje se o inkluziji ne priča, već se inkluzija živi.
Procjena Svjetske zdravstvene organizacije iz 2011. godine je da oko 15% svjetske populacije živi s
nekim oblikom invaliditeta, čime osobe s invaliditetom predstavljaju najbrojniju manjinu na svijetu.
Uzimajući u obzir ovaj podatak, nameće se potreba stvaranja mogućnosti za aktivno i ravnopravno učešće
osoba s invaliditetom u društvu, a u to svrstavamo i obezbjeđenje adekvatnih uslova za bavljenje sportom.
Benefiti bavljenja sportom za osobe s invaliditetom su mnogo veći
Sport predstavlja važan dio života svakog čovjeka, jer utiče na poboljšanje kvalitete života i zdravlja.
Kada su osobe s invaliditetom u pitanju, benefiti bavljenja sportom su mnogo veći. Pored poboljšanja
fizičkog i psihičkog stanja osoba s invaliditetom, bavljenje sportom doprinosi i upoznavanju i pomjeranju
vlastitih granica, socijalizaciji, podizanju samopouzdanja, buđenju takmičarskog duha i ostvarenju
rezultata.
Sport osoba s invaliditetom u svijetu nije nepoznanica, a to nam govori činjenica da su Prve
Paraolimpijske igre održane još davne 1960. godine u Rimu, gdje se 400 sportista s invaliditetom
takmičilo u osam disciplina – košarci u kolicima, atletici, plivanju, mačevanju, stonom tenisu, sjedećoj
odbojci i streličarstvu.
A gdje je sport za osobe s invaliditetom u Bosni i Hercegovini?
Sport u Bosni i Hercegovini je generalno u nezavidnom položaju, a kada se tu još doda invaliditet, on
pada na dno ljestvice prioriteta. Nepristupačne sportske dvorane i sale, bez redovnog finansiranja sa
neadekvatnom opremom su samo neki od problema sa kojim se susreću sportski invalidski klubovi. Sve
sportske aktivnosti osoba s invaliditetom se održavaju uz velike napore, bez ili sa minimalnom podrškom
države. Tu naravno pored sportskih invalidskih klubova ubrajamo i Udruženja koja organizacijom
sportskih događaja odvlače osobe s invaliditetom iz kuće i time im pružaju priliku da se druže, upoznaju
nove ljude, izgrade samopouzdanje i pomjere vlastite granice. Za sve navedeno su neophodne finansije
koje su u Bosni i Hercegovini problem, a svrha sporta za osobe s invaliditetom koja bi doprinijela boljem
finansiranju se ne vidi ili ne želi da se vidi.
Sport kao otvaranje vrata u neki potpuno novi svijet

Moj prvi ozbiljniji susret sa sportom bio je 2014. godine na Međunarodnom otvorenom prvenstvu i 11.
Atletskim sportskim igrama paraplegičara i oboljelih od dječije paralize gdje sam osvojila dvije srebrne
medalje. Značaj tih igara i značaj sporta osoba s invaliditetom sam prije svega vidjela prema tome kakav
su uticaj igre imale na mene. Za mene, to je bilo otvaranje vrata u neki potpuno novi svijet, nešto što sam
osjetila tako bliskim sebi, iako sam tu bila prvi put.
U sportu sam vidjela priliku za dokazivanje, ali i ispitivanje vlastitih granica. Ni u jednom trenutku nisam
pomislila da odustanem, samo sam iznova tražila neki novi izazov. Kroz sport sam sebe izgradila u
mentalno jaku i ličnost punu samopouzdanja, a to je za osobu s invaliditetom nešto najbitnije. Kada svoj
invaliditet ostavimo po strani i počnemo istraživati svoje mogućnosti, tada shvatamo da nam je zapravo
samo nebo granica.
Ulaskom u svijet sporta su se otvorile i nove mogućnosti koje su mi donijele mnoštvo novih ljudi u mom
životu, pozitivna iskustva ali i uspjehe. Svako iskustvo je bilo moja lična pobjeda, pobjeda same sebe.
Uvijek sam voljela ispitivati svoje granice, pa sam shodno pruženim prilikama uspješno “istrčala” svojih
prvih deset kilometara sa odličnim vremenom kao i isprobala eksperimentalno ronjenje za osobe s
invaliditetom. Sve to su bile povremene sportske aktivnosti na koje sam veoma ponosna, ali ono što je u
mom slučaju bila “ljubav na prvi pogled” – je košarka u kolicima.
Košarka u kolicima
Košarka u kolicima je paraolimpijski sport, a ja sam istim ostala fascinirana nakon jedne odgledane
utakmice. Ta borba koja se vidi na terenu, akcija, žar, želja za pobjedom koju igrači pokazuju je nešto što
na prvu osvaja. U Bosni i Hercegovini postoji šest muških košarkaških invalidskih klubova od kojih u dva
kluba igra po jedna djevojka. To su klubovi gdje osobe s invaliditetom pokazuju kako je to sport vrijedan
svakog odricanja, uloženog truda i vremena, i doista jeste.
Naziva se invalidnim sportom, a jedina razlika u odnosu na “validni” je ta da se ovaj igra u kolicima. Pet
igrača punih želje za pobjedom trče rukama, napadaju i brane rukama, šutaju rukama prelazeći kilometre
u vrlo često neadekvatnim kolicima a po istim pravilima, sa istom visinom koša, vremenskim trajanjem
utakmice i dimenzijama terena. Maksimalni rezultati se postižu, broj koševa je sličan “validnoj” košarci,
vodi se lopta, dobijaju se lične, navija se, pobjeđuje i gubi.
Bavljenje košarkom u kolicima pored ličnog zadovoljstva osobama s invaliditetom doprinosi poboljšanju
zdravstvenog stanja, većoj fizičkoj aktivnosti te održavanju preostalih mišičnih funkcija. Kada uđemo
dublje u temu benifita košarke u kolicima ili općenito sporta osoba s invaliditetom, dolazimo do zaključka
da su to prednosti od kojih korist nema samo osoba s invaliditetom, nego cjelokupno društvo.

Da bi došlo do navedenih benifita, potrebno je ispuniti određene uslove kako bi se bavljenje košarkom u
kolicima odvijalo u adekvatnim uslovima. Na prvom mjestu se nalaze sportska kolica po mjeri igrača koja
spadaju u neophodnu opremu za treniranje i igru, a ista u većini slučajeva koštaju kao godišnji budžet
jednog košarkaškog invalidskog kluba. To ne govori o visokoj cijeni kolica, nego o neznatnom izdvajanju
sredstava za navedene klubove. Iz tog razloga igrači vrlo često igraju u prilagođenim, zavarenim
kolicima, sa istrošenim gumama u nepristupačnim dvoranama i bez obzira na to daju sve od sebe.
Izgaraju na terenu, ispadaju iz kolica, sa grubim rukama punim žuljeva predstavljaju Bosnu i
Hercegovinu u najboljem svjetlu uz nadu da će se nekada taj trud cijeniti, da će ostvareni uspjeh biti
medijski vrednovan i ispraćen te da će društvo prepoznati košarku u kolicima kao nešto što vrijedi.
Međutim, ja sam svoje mjesto pronašla u muškom košarkaškom invalidskom klubu “Bosna” gdje među
momcima treniram kao jedina djevojka što isto smatram svojim velikim uspjehom. U društvu gdje još
uvijek postoji izražena spolna diskriminacija, igrati rame uz rame sa muškarcima, izboriti se za svoje
mjesto i napredovati uz nesebičnu podršku trenera i suigrača smatram rušenjem predrasuda i korakom ka
izgradnji društva za sve.
Život s invaliditetom nam sigurno donosi mnoge izazove, barijere i predrasude, ali samo je do nas kako
ćemo se sa istim nositi. Da li ćemo odustati nakon prve prepreke ili ćemo biti tvrdoglavi i pronaći za nas
najbolje rješenje. Najlakši način da se oslobodimo i pronađemo sebe jeste kroz sport, bez obzira na to koji
sport je u pitanju. A sve granice postaju nebitne onog trenutka kada se oslobodimo i spoznamo svoje
mogućnosti.
Ja ću svoje granice nastaviti da istražujem i pomjeram, a šta je s tobom?