BOSKO BUHA PAMETNIJI OD IVANA KOJUNDŽIĆA
Ivan Kojundžić je daleke 1978. godine glumio malog, hrabrog bombaša Boška Buhu. Njegovo viđenje ex Jugoslavije, rata i čuvene uloge će mnoge zaljubljenike u ovaj film zbuniti.
Renata Poljak je žena koja je snimila film “Scenski glumci – scenska vjerovanja 2011/12“, i postavila ga na Vimeo, a u kom je intervjuisala Kojundžića koji radi kao spiker na hrvatskom radiju. Renato danas ima 51 godinu, živi u Zagrebu.
U filmu, Kojundžić daje kontradiktorne odgovore na rediteljkina pitanja i izražava dva stava o svojim uspomenama iz djetinjstva, liku Boško Buhe, ličnim pogledima o historiji Jugoslavije i njegove uloge u ratu. Dakle, na ista pitanja odgovaraju Ivan i Boško Buha.
Na pitanje da li je vjerovao u nove ideale 90-ih, Poljak prvo odgovara: “Naravno, za mene je ideja katoličanstva i s njom povezane slobodne Hrvatske oduvijek postojala. Jer Jugoslavija je ionako bila nepotrebna, nametnuta, vještačka tvorevina. Uporedio bih je sa Sovjetskim Savezom koji su nazivali “tamnicom naroda“. Kada je počeo rat, kada se vidjelo da je to krvavi rat koji neće tako brzo proći, bilo je bitno učestvovati u njemu i ja sam smatrao da mi je dužnost kao domoljuba učestvovati u tom ratu jer svačija je pomoć, bilo kakva bila potrebna“.
Onda izlazi iz tog “lika“ i potpuno uvjerljivo kaže:
– Ne, nisam vjerovao, ovaj rat je bio potpuno nepotreban, Još donedavno sve je bilo naše – naš jezik, naša kultura, naš narod, naši ideali, naša vjera u bolje sutra. Ta naša država je imala 22 miliona stanovnika. Svi su se slobodno kretali, svi su imali ljekara, većina je imala stanove, posao, djeca su išla na fakultete. Sve je to bilo besplatno. Danas mi se čini da nije tako. Ljudi su se tada cijenili po tome kakvi su, a ne koliko imaju. Sjećam se te vjere u bolje sutra koji će ljudi izgraditi na principima samoupravljanja, socijalizma. O tome su se filmovi snimali.
Slijedi pitanje da li je vjerovao u lik i djelo Boško Buhe? Prva verzija glasi:
– Da, naravno, Nas su u školi učili da je Jugoslavija nastala na temeljima partizanske borbe, da su joj temelji u bratstvu i jedinstvu njenih naroda i bilo mi je drago što sam ja mogao odigrati lik tog dječaka koji je svemu tome doprinio. Zamišljao sam sebe kao pravog bombaša koj baca bombe na neprijatelje – na ustaše, četnike, Nijemce,…
U drugom odgovoru se čuje:
– Ne, uopšte. To sam odigrao jer sam morao. Bila su to takva vremena kad se ništa nije smjelo reći protiv Tita ili partije. Ako se i nismo slagali, moglo se stradati. Moji roditelji su mogli stradati il` ja. Morali smo jednostavno ćutati o svemu i svi smo igrali zapravo uloge. Bilo je to vrijeme velike grupne manipulacije. Ja lično nisam imao nikakvog izbora.
Na kraju kome vi vjerujete? Mi želimo da vjerujemo Buhi.
Autorka filma ga na kraju to i pita.
Kome možemo vjerovati Ivanu Kujundžiću ili Boško Buhi?
– Meni – zaključuje Kojundžić.
Suma sumarum, dilema je ista kao i u pitanju: da li je čaša do pola puna ili prazna?
