U petak veče zatekao sam se u Sarajevu poslije policijskog sata. Za ovdašnjeg Srbina neprijatna situacija čak i ako su ti inicijali BB i svi te dole vole. Sablasno pusti grad podsjeti me na onaj mart, davni. Približavajući se Skenderiji vozio sam sve sporije očekujući da me opet zaustave, samo što je sada moj strah bio mnogo veći jer je u autu bila i moja kćerka. Prošao sam. Ni Sarajevo više nije što je nakad bilo, ako ko uspita.

Na `92. me podsjećaju i ovi Krizni štabovi. Isti oni ratni, beskorisni, kontradiktorni u vlastitim diletantskim odlukama i zaključcima. Da imaju zere obraza Bihini vlastodršci na svim nivoima bi kolektivno odstupili sa trona. Godinu i kusur dana oni čine sve da ne urade ništa. I opet narod kriv, što ide na posao, što ne ide na posao jer su mu zabranili, a oni bi da idu iako im ne daju. A oni i dalje ne čine ništa. Hvale se sadaka vakcinama kojima ne možete ni započeti vakcinaciju. Ona nema smisla ako nije masovna, ako ne vakcinišete milion ljudi. To znači dva miliona doza. Biha nikada neće nabaviti 2000000 vakcina!

Građani se vakcinišu u susjednoj državi i javni servis to predstavlja kao normalnu stvar, uskoro će nam objasniti kako su, zapravo, oni zaslužni za to. Zašto da se poteže domaći medicinski kadar kad je u Srbiji već sve tako lijepo organizovano. Nije važno što je to Srbija i kako ko od nas nju doživljava, to je druga država i to je vaš najveći poraz. Ljudi odavde bježe za hljebom, za lijekom, za vazduhom, jer se ovo više ne može izdurat.  

Ne možemo dočekati da vama bude dosta, jer vama nikada neće biti dosta. BN je podijelio informaciju, do koje su došli novinari SB, da je iza MM ostalo desetak miliona maraka. MM je samo nekoliko mjeseci bio uz MD, ostatak karijere bio je visoki funkcioner SDS, a iza njega ostalo 10000000 KM, minimum. Koliko će onda ostati iza ovih što su na vlasti? Šta će im? Za mene je veći problem što se BN poziva na istraživanje SB. Ima li BN novinare, da nemaju lektore to znamo, mogu li oni išta saznati da im ne dojave Nebojša Vukanović i evo sad SB? 

Ljudi umiru, ljudi nisu brojevi, brojevi ne umiru, umiru ljudi. Umiru i vakcinisani, jer niko nije ni rekao niti da je jedna doza dovoljna, niti je ijedna vakcina 100% sigurna. To su brojevi, oni ne umiru, umiru ljudi. Prije nekoliko dana naš se Mitropolit vakcinisao na Sokocu, zašto to nije bila vijest dana? Ako vjerujete svojoj crkvi vjerujte i svom Mitropolitu. Još samo da nam stignu vakcine. 2000000 doza da se počnemo vraćati normalnom životu koji je više jadan nego normalan, ali bar neće biti kriznih štabova.

Vidite da više nema ni sjednica Savjeta bezbjednosti. Prije su se sastajali za svake jade, osim kad ne treba odobriti bombardovanje, a sad je njihovu ulogu preuzeo krizni štab zvani SZO. Oni vrhune kad su glupe i nedosljedne odluke u pitanju. Ko li uopšte sastavlja te krizne štabove (stožere) i na kom principu? U njima su sve ljudi koji ne znaju za krizu, njima je to prvina, već godinu dana se ne snalaze u toj novonastaloj situaciji.

Tako je bilo i `92. Jedan iz SDS-a, jedan rezervni vojni oficir koji ima uniformu s titovkom na tavanu, jedan onaj iz SKJ što se na vrijeme pregrupisao u Naše, jedan penzionisani pozornik, jedna žena radi ravnopravnosti i da vodi zapisnik + jedan što su ga poslali odozgo. Jedina je sreća što oni tada nisu davali izjave, pamtimo ih u anegdotama i vicevima, ali u legende nisu ušli. Za takvo šta treba nešto i uraditi.

A ove ćemo krizne štabove zapamtiti po tome što narodu zabranjuju da rade. Obućar koji za dan ima pet mušterija je prijetnja za javno zdravlje!? Kad ste zadnji put bili kod obućara? Neke odluke su besmislene, ali suština je u njihovom principijelnom neprovođenju. A sve je počelo prije godinu dana. Ministar cuga, pjevači pjevaju, Poljine, zezanje, sjećate li se? Vuk izio magarca. Kad može on, mogu svi. Kome se može, njemu se i da. Vidimo, nismo ćoravi. Zašto ne dozvolite rad baštama, striktna pravila, ista za sve, a ne da se ljudi okupljaju pred kafanom, dvadeset za jednim stolom? Zanimljivo, na protestima vlasnici kafana, kao da su oni ugroženiji od konobara. Oni ionako ne rade ni kad kafane rade. Oni kupe kajmak. Konobari nisu broj, oni su ljudi.

I najvažnije, ni djeca nisu broj, statistički parametri, nego budućnost, jedina koju možemo izgubiti. Godinu dana nisu sastavili dana normalne škole. Jedan cijeli razred. U ratu su krizni štabovi prvo otvarali škole, samo malo izmakni od prve linije, kreda, tabla, dnevnik i eto škole. Bar smo glumili da je sve normalno. Sad glumimo da je nenormalno normalno. Onlajn nastava daje roditeljima za pravo da kažu kako nastavnici ne rade ništa, jer oni zaista moraju, ako su zainteresovani, a ima nas koji i nismo, mnogo više da rade sa djecom. A nastavnici rade duplo više nego inače, a nije da to žele.

Npr. kako možete onlajn naučiti tablicu množenja ili pisanje pisanih slova? Nemoguće. Ali morate, jer nikome nije palo na pamet da redukuje nastavne planove u skladu sa situacijom, da neke sadržaje odgodi za narednu godinu, da bar jednom sedmično đaci mogu da se posavjetuju sa psihologom makar i na daljinu, i sl. I tako na svim nivoima znanja, da ne spominjem kliničke vježbe na medicini, npr. Otuda ovo poređenje iz naslova, onlajn nastava je kao posna sarma, isto izgleda, ali je čak i kiseli kupus ne može učiniti ukusnom. 

Pristigli su nam za kadrove ti ratni đaci. Načelnik jedne istočnosarajevske opštine, mlad, viđen, školovan, reče da se sport u naše malo misto vraća na „mala vrata“. Možda je taj dan radio snajper u njegovoj mahali, možda je pao snijeg pa djeca nisu mogla do škole, ali opet imao je kad naučiti da nam tim frazeologizmom poručuje da se sport vraća nekim sporednim, sumnjivim kanalima, u što bismo još i povjerovali da u tome ne učestvuju Gradonačelnik i predsjednik N/FSBiH. Zamislite kad ove onlajn generacije dođu na vlast i krenu da se frljaju. I opet će za sve biti krivi učitelji koji kao i vazda nisu radili svoj posao. 

Autor: Saša Knežević