Šarengradska ada jedna je od najspornijih točaka na neriješenom dijelu granice između Srbije i Hrvatske, duge 326 kilometara, od kojih je sporno njih blizu 140.

Uz Šarengradsku adu, prema hrvatskom Ministarstvu vanjskih i europskih poslova, najspornija su i neka druga područja također na lijevoj obali Dunava, među kojima su i Kenđija, Karapandža, Vukovarska ada i područja u blizini Apatina.

Šarengradska ada, veličine 1.000 hektara, nalazi se u kod srijemskog mjesta Šarengrada, koji spada pod upravu naistočnijeg hrvatskog grada Iloka.

Većih incidenata nema

Za vrijeme Jugoslavije otok se nalazio u sastavu SR Hrvatske, no tijekom rata bio je pod srpskom kontrolom i još nije pod hrvatskom upravom. No, za razliku od Piranskog zaljeva, na ovom području nema incidenata.

Kažu tako i s jedne i s druge strane Dunava. Pogotovo oni koji su na Šarengradskoj adi česti gosti. I međusobno se druže, barem oni stariji. Dok oni mlađi, kaže Krešimir Kovačević iz Šarengrada, baš i ne.

“Nemamo nikakvih problema između sebe. Ima nekakvih malih sporadičnih razgovora koji su u principu takvi kao što jesu, to su nacionalne napetosti koje će postojati još idućih tko zna koliko godina. Ali inače incidenata i problema nema, svi se znamo i poznamo, i jedni i drugi normalno idemo na adu, kupamo se skupa, pecamo i sve ostalo”.

Na Šarengradskoj adi nekada su ljudi držali stoku, imali pašnjake i gospodarska je aktivnost bila snažna. Danas je zapuštena, ali puna divljači.

Pregovori prije arbitraže

U MVEP-u kažu da se radi o bilateralnom pitanju koje treba pokušati riješiti neposrednim pregovorima, a tek ako se pokaže da to ne može donijeti rezultate, rješenje se može potražiti pred međunarodnim sudskim tijelom, što je i stajalište Grupe za granice. Elemente, sadržaj i vremenske rokove pregovora određuju dvije države. Na pitanje može li neriješeno pitanje granice s hrvatske strane izazvati određene zahtjeve što se tiče puta Srbije prema članstvu u EU-u, ističu da proces pregovaranja Srbije s EU ovisi prije svega o njezinom ispunjavanju uvjeta za ulazak. U Grupi za granicu podsjećaju da je potpisivanje arbitražnog sporazuma između Slovenije i Hrvatske 2009. imalo za cilj prevazilaženje slovenske blokade hrvatskih eurointegracija.

“Hrvatski sabor je 2011. usvojio Deklaraciju o promovisanju evropskih vrednosti u Jugoistočnoj Evropi, u kojoj je, između ostalog naglašena pozicija Hrvatske, da otvorena pitanja između država, koja su bilateralnog karaktera, kao što su granična pitanja, ne smeju da koče pristupanje država kandidata u EU, od početka procesa do stupanja na snagu Ugovara o pristupanju. U skladu sa navedenim, ne očekujemo da Hrvatska koči evrointegracije Srbije zbog nerešenog pitanja državne granice”.

“Problem je što je to sada zemlja bez gazde. Nitko ne vodi nikakvu brigu, to se kao čuva s ove i s one strane, međutim to nije to, gospodarenja nema. Dok se gospodarilo, dok je Šarengrad bio vlasnik do prije rata, tamo je cijelo selo imalo svinje, krave, ovce. Išlo se slobodno hraniti, imali smo veliku skelu  kojom se išlo po stoku. Ništa od toga nema, naša skela je završila u Bačkoj Palanci na jednom otpadu i tamo su je uspjeli čak i zabetonirati da je mi ne bi odnijeli. Bačka Palanka je pristala da nam je vrati, međutim onda ti mali nacionalni incidenti”, kaže Kovačević.

Gospodarski potencijal

A potencijal je, kaže, golem – to je najveće mrijestilište riba u Hrvatskoj nakon Kopačkog rita. No, bare su se zatvorile i voda teško dođe. Kovačevićev stav je da je ada hrvatska.

“To je čista čestica koja katastarski spada pod Šarengrad. Prije 100 i par godina iskopan je taj novi kanal i presječeno, ali katastarski piše u svim česticama da je to vlasništvo Šarengrada. Zato se i zove Šarengradska ada”.

No, on je za to da je koriste svi jer nije, kaže, problem u ljudima, nego u vlasništvu te smatra da ne bi bilo dobro da se ovdje dogodi slično kao s arbitražom sa Slovenijom.

“Nisam za arbitražu, nego za dogovor. A apsolutno sam da ostane nekakva neutralna zona – ne treba nikakva policija, ne treba nikog, treba samo biti vlasnik. Čuvat ćemo sami”.

I Jovan Račić iz Bačke Palanke smatra da je ada tu za sve i nitko oko toga ne pravi probleme.

“Svi očekuju da će granica biti do sredina Dunava ili matica reke. Međutim, kako će se to rešiti ne znamo, ali ljudi normalno idu na pecanje, na vikende, dolaze iz Šarengrada, pređu, šta možda nije po propisu, oni možda smatraju da jeste, tako da nitko od nas ne pravi pitanja, uvek su dobrodošli, dragi, sretnemo se tamo, družimo”.

Iako zapuštena, nije primijetio nekontroliranu eksploataciju šume ni ribe – tu su lovočuvari i patrolni čamci obje države.

‘Da živimo kao normalan svet’

“Patrola policije s hrvatske strane je malo ažurnija, više obilazi, da malo kontroliše ovu stranu, pogotovo što je pogranični deo i mogućnosti šverca ljudi, prebacivanje i svega toga, tako da mogu samo da pohvalim policiju s hrvatske strane, oni redovno plove tuda i kontrolišu”.

Smatra da će na kraju pitanje granice ipak biti najbolje riješiti arbitražom – sporovi, kaže, godinama mogu trajati i najbolje je da netko sa strane odluči. Jedino je važno, ističe, da granica ne znači prepreke i ne ometa svakodnevicu.

“Ja bih da granica bude mnogo labavija, ako i mi uđemo u tu Uniju. Da živimo kao normalan svet”.

Gradonačelnica Iloka Marina Budimir kaže da se pitanje granice već dugo povlači i ne bi trebalo proći još 20 godina da se riješi.

Smatra kako je jasno da se radi o hrvatskom teritoriju, no to se mora riješiti na državnoj razini.

“Nama je svakako u interesu kao lokalnoj zajednici da se to riješi zato što Šarengrad spada pod Grad Ilok i to je oduvijek bila granica i to je nešto gdje ljudi imaju i pašnjake. Neodržavanjem se pretvara u prašumu i bit će teško poslije vratiti to u stanje kakvo je bilo”.

Pregovori bez pomaka

Suradnja postoji na razini lokalnih vlasti kroz razne aktivnosti, a radi se i na sprječavanju toga da se negativan utjecaj povijesti prenosi na mlađe generacije.

“Baš smo sad jedan projekt za prekograničnu suradnju potpisali. Za kulturne manifestacije kulturne i promociju vezano uz ruralni turizam, to su projekti koji nas na neki način vežu za drugu stranu”.

A na državnim razinama od kada su prije 15-ak godina počeli pregovori, po ovom pitanju nije se mnogo promijenilo. Osnovana je međudržavna komisija, no u 15 godina sastala se tek devet puta.

‘Nikome ne odgovara politizacija’

Vanjskopolitički stručnjak Branko Caratan kaže kako ni Hrvatska ni Srbija nemaju ovom trenutku interesa da se problem neriješene granice dodatno politizira te da to pitanje nije visoko na ‘rang listi’ aktualnih problema jer ima bitnijih pitanja poput nestalih osoba i ostalih problema vezanih uz posljedice rata, podjele imovine bivše države i sl. Tu je i potreba unapređivanja ekonomskih odnosa. Također očekuje da Hrvatska neće ići toliko daleko kao Slovenija da ucjenjuje Srbiju u njezinom pristupu EU-u rješavanjem pograničnih pitanja, a ne očekuje ni inzistiranje na arbitraži ni sa koje strane.

“Ni Hrvatskoj ni Srbiji nije u interesu da se pitanje granica zaoštrava. To bi se moglo vjerojatno mirno riješiti bilateralno – potreban je dogovor o kriterijima razgraničenja:  prihvaćanju katastarskih granica, ili središnjeg toka rijeke s kompenzacijama enklava koje ostaju na drugoj obali. Tako da tu nema nekih velikih nerješivih problema i mislim da je Hrvatska tu raspoložena da se ide na međunarodni sud, a vjerojatno to može prihvatiti i Srbija. Politički problem u rješavanju pitanja utvrđivanja granice između Hrvatske i Srbije može nastati samo ako bilo kome iz unutanjepolitičkih razloga zatreba da se to pitanje politički zaoštri. Međutim, danas Srbija želi ući što prije u EU, a Hrvatska pored neprilika s velikim političkim očekivanjima u Sloveniji ne želi dodatni sličan problem, zato ne postoji unutarpolitički interes za zaoštravanjem pitanja granice niti na jednoj strani”.

Hrvatska svoje stajalište temelji na mišljenju Badinterove komisije da su granice bivših republika SFRJ danom osamostaljenja postale međudržavne granice.

Pregovori se, kažu u Ministarstvu vanjskih poslova, odvijaju kroz rad Međudržavne diplomatske komisije za identifikaciju. Od travnja 2010., kada su na inicijativu Hrvatske nakon sedam godina obnovljeni razgovori, do rujna 2011. održane su četiri sjednice.

Sastanci zastali

“Zbog stajališta srbijanske strane da pregovori ne mogu dovesti do skorog rješenja, zastalo se sa sastancima na određeno vrijeme. U međuvremenu su obje države obnovile članove navedene komisije pa bi ona uskoro mogla nastaviti sa svojim radom”.

Srpska Grupa za granice kaže da su obje strane suglasne da međurepublička granica bivših federalnih jedinica bude polazna točka za utvrđivanje granice.

No, kažu kako su utvrđene razlike u protezanju granice od tromeđe s Mađarskom do Bačke Palanke, odnosno Iloka.

“Srbija smatra da se granica na tom delu proteže linijom talvega, odnosno sredinom plovnog puta, dok Hrvatska smatra da joj pripadaju delovi na levoj obali Dunava ukupne površine od oko 9.600 hektara”.

Hrvatska, navode, inzistira da se granica utvrdi potvrđivanjem rubnih katastarskih općina, ali prema katastarskim evidencijama općina s hrvatske strane.

Srbija: Hrvatska je na potezu

Što se tiče zastoja u radu Komisije, kažu kako je na posljednjoj sjednici u Beogradu srpska delegacija predložila da se pregovorima pristupi na višoj razini, s obzirom da su iscrpljeni pregovarački mehanizmi unutar Komisije.

Iduću sjednicu, kažu, trebala je zakazati hrvatska delegacija kao domaćin idućeg kruga pregovora, što nije učinjeno.

“Delegacija Republike Srbije je više puta u 2014. godini predlagala nastavak aktivnosti na ekspertskom nivou, što sa hrvatske strane nije prihvaćeno uz obrazloženje zauzetosti svojih eksperata novim obavezama proisteklih iz članstva u EU. U decembru 2016. godine, imenovani su novi članovi delegacije Srbije o čemu je diplomatskim putem obaveštena hrvatska strana sa napomenom o spremnosti za dalji nastavak pregovora o državnoj granici. Odgovor hrvatske strane do sada nismo dobili”, kažu u Grupi za granicu.

Izvor: Al Jazeera