Vrijeme kada je Vučko ujedinio Jugu

 Na otvaranju XIV Zimskih olimpijskih igara 1984. u Sarajevu bilo je preko 45.000 ljudi na stadionu Koševo. Gdje ste vi bili na taj dan? “Ja bio na platou ispred Skenderije, lopatao” – sjeća se Tarik Bektić, jedan od onih koji je 8. februara prije tri decenije čistio jednometarski snijeg koji se noć uoči otvaranja ZOI sručio na glavni grad Bosne. Dan ranije svi su se hvatali za glavu jer ne bijaše ni pahuljice.

“Bila sam u slovu S. Nezaboravno iskustvo!” – sjeća se Sanda Knežević Crkvenjaš, koja je na stadionu izvodila slet tokom svečanog otvaranja i zadesila se u prvom slovu “živog” natpisa Sarajevo. Sve ovo se dešava na Fejsbuk stranici “Moja olimpijska sjećanja”, pokrenutoj u povodu obilježavanja 30 godina od najvećeg sportskog događaja organizovanog na prostorima bivše Jugoslavije.

Nostalgiju za Olimpijadom, preciznije Jugoslavijom, nemaju samo Sarajlije – ovih dana jedan tviteraš iz Beograda sjetio se svog iskustva: “Olimpijada u Sarajevu. Mi u kafani na Zelenom vencu. Ovo je jednom u 100 godina, kaže Miki. Prebrojimo pare. Okrenemo par drugara, voz, Sarajevo!”

Drugi Beograđanin piše: “Dok je u Sarajevu trajala Olimpijada, mi smo na likovnom pokušavali da crtamo Vučka. Cijela Jugoslavija je živjela za nju. Bože, kako smo bili ponosni.”

Gordan Brkić, Hercegovac uposlen u Danas-u, sjeća se da je njegova majka prij odlaska u penziju zatekla “rupu” u stažu od 1980. do 1984. Objasnili su joj razlog – sve pare iz penzionog i socijalnog fonda “be-i-ha” za te četiri godine otišle na Olimpijadu. Sjeća se da je i njegov rodni Stolac, kao i druga mjesta po Bosni ustupio tokom te dvij nedelje Sarajevu lokalne autobuse, skupa sa vozačima. Šofer iz Stoca poslij je godinama nosio jaknu sa ušivenom olimpijskom pahuljom, simbolom sarajevske ZOI.

I dan-danas po Bosni možete zateći te stilizovane pahulje, ali je od borilišta ZOI malo šta u “voznom stanju” – bob staza na Trebeviću, skakaonice i ski-staze na Igmanu odavno se ne koriste za sport. Sad po njima umjetnici crtaju grafite. Čak je i baklja za koju se pretpostavljalo da je 1984. godine putovala 5.289 kilometara od Atine do Sarajeva, gde je zapaljen olimpijski plamen, umjesto u muzeju, završila na internet aukciji, na sajtu e-Bay. Prodavao je baklju i neki taksista iz Kragujevca, tvrdeći da je pronašao tokom rata u Vukovaru, ali se ispostavilo da tih baklji ima na hiljade. Štancovane su kao suveniri. Originalne, pak, nema ni u sarajevskom Olimpijskom muzeju – tamo se čuva fenjer u kojem je donesen plamen, bijela uniforma sa crvenim olimpijskim žigom koju je nosila hrvatska klizačica Sanda Dubravčić, koja je zapalila plamen, ali baklja ne postoji. Legenda kaže da je u privatnoj kolekciji čuva neki bosanski biznismen.

Da se danas ponovo organizuje Olimpijada u Sarajevu prvo bi se morali dogovoriti u kojem Sarajevu, a potom pronaći tri olimpijske baklje. U ono vrijeme bilo je ideja da u Sarajevo stigne devet baklji – svaka za po jednu od šest republika i dvije pokrajine, plus ona “grčka”. A bilo je ideja među komunističkim “glavešinama” po SFRJ republikama da se Sarajevu nekako oduzme Olimpijada i prebaci u drugu republiku, čak i poslije zvanične odluke MOK-a, kada je glavni grad Bosne u drugom krugu glasanja pobijedio japanski Saporo s jednostavnim konceptom: da se u poluprečniku od 24 kilometra realizuju sve sportske discipline i igre u cjelini. U konkurenciji je bio i Geteborg, ali su nudili sportska borilišta razbacana po cijeloj Švedskoj, dok je Saporo već jedanput bio domaćin OI.

“Zašto lenji Bosanci pored nadarenih Slovenaca?” – pitali su se mnogi po samoupravnim sjednicima i partijskim “cekijama”. Važnu ulogu imao je Branko Mikulić,  “otac moderne Bosne”, koji je dvije godine poslije OI izabran za predsjednika jugoslovenske vlade. Mikulić je želio da izmjeni Bosnu koja je predstavljala “prokletu avliju” jugoslovenske federacije. Najzaostalijoj među republikama ponudio je program – hiljadu biblioteka, hiljadu škola, asfalt u svako selo, a tu je nenadano “uletela” i Olimpijada. Kako je 1991. napisao Predrag Matvejević: “Branko Mikulić, Hamdija Pozderac i cijela grupa koja je došla iza Džeme Bijedića – u stvari su oslobodili Bosnu od jedne vrste kolonijalizma koji je dolazio i iz Beograda i iz Zagreba i iz Ljubljane.”

Profesor Mile Lasić, koji je bio Mikulićev saradnik, ali i saradnik našeg lista, pisao je pre nekoliko godina: “Svaka čast svakomu, ali bez Branka Mikulića XIV Zimske olimpijske igre ne bi bile ono što su bile. A bile su veličanstvena smotra mladosti i ljepote, perfektno organizirana sportska i medijska manifestacija prvog reda, milenijumski iskorak Bosne i Hercegovine, koji je, nažalost, neće spasiti nesreće samo osam godina poslije.

Drug Tito je bio mrtav već četiri godine, svi su kukali – zašto baš usred štednje u Sarajevo uložiti 131 milion dolara – ali je Olimpijada ipak održana definitivno promjenila ovaj grad. Sređena je infrastruktura, izgrađeno je stotine novih objekata, među njima jedan od najluksuznijih hotela u SFRJ, „Holidej In“. Te 1984. odvijalo se finale hladnog rata, vrijeme kada je olimpijski duh stajao u sjenci ubistva izraelskih sportista na OI u Minhenu, američkog bojkota Olimpijade u Moskvi i sovjetskog bojkota Olimpijade u Los Anđelesu. Na čelo MOK-a dolazi Frankov sekretar za sport i bivši ambasador Španije u SSSR Huan Antonio Samaran. Za svoju prvu Olimpijadu zaigrao je na Sarajevo. Grad sa tri religije i jednom ideologijom, ispostavilo se, povratio je svijetu olimpijski duh. Na listi sponzora našli su se, pored ostalih, rame uz rame Fabrika trikotaže iz Čakovca i “Koka-Kola” iz Atlante, bio je to čudan spoj liberalnog socijalizma i liberalnog kapitalizma.

Cio grad je – svjedoče Sarajlije – izgledao kao na teferiču. Pjevalo se dan i noć – grupa Makadam i Miladin Šobić svirali su na Mojmilu, Neda Ukraden i Zdravko Čolić pjevali ispred Skenderije, beogradska Skadarlija imala je veče u hotelu “Evropa”, Novi fosili, KUD “Slobodan Princip Seljo” i Indeksi nastupali su u dvorani RU „Đuro Đaković“, a manifestaciju “Dubrovnik u Sarajevu” obilježili su Frano Lasić i Ibrica Jusić.

Goran Bregović se sjeća u dokumentarcu “Robna kuća” da su stranci lutali sluđeno po gradu jer su ih svi vukli u svoje domove da piju s njima kafu. Sarajlije su non-stop vikale “nema problema” iliti na brzinu naučenom engleskom: “Nou problems”.

– Onda se neki sarajevski mangup sjeti i baš koga će da zajebe – Kirka Daglasa – sjećao se Bregović. Holivudskom superstaru jedan kafedžija u ćevabdžinici “Dalas” naplatio je 100 dolara za nekoliko porcija ćevapčića. Poslije su svi u gradu željeli da ga “ubiju”. Zatvorili su mu restoran jer niko nije htio tu da sjedi, pošto ih je obrukao pred gostima.

Jugoslovenski skijaš Bojan Križaj, koji je u ime svih sportista polagao olimpijsku zakletvu na otvaranju prenošenom za dve milijarde ljudi širom planete, zaboravio je pola teksta, ali je uz pomoć aplauza punog “Koševa” ipak nekako završio. Olimpijski plamen tačno u 15:44 upalila je Sanda Dubravčić. Igre je otvorio Mika Špiljak, predsednik Predsedništva SFRJ.

Zastavu Jugoslavije na otvaranju i zatvaranju igara nosio je Jure Franko, jedini osvajač medalje za “plave”. Iako se najviše očekivalo od Križaja, Borisa Strela i ski-skakača Primoža Ulage, koga su iz milošte zvali Đulaga, jer je letjo kao đule, Franko je u veleslalomu “uzeo” srebro. Navijači su ga bodrili s transparentom: “Volimo Jureka više od bureka”. A zna se koliko je u Bosni teško voljeti nešto više od bureka. Za nagradu od države dobio je video-rekorder marke “hitači” koji je kao poseban luksuz bio obećan svim “domaćim” osvajačima medalja. Možda su Jugosloveni tada imali i sportske sreće – na OI nisu učestvovali najbolji “smučari” tog vremena – Ingemar Stenmark i Mark Đirardeli jer su bili profesionalci, a tada je olimpijac mogao biti samo amaterski sportista.

Jugoslovenski hokejaši na ledu doživjeli su debakl – od Sovjeta, za koje je tada igrala možda najbolja petorka ovog sporta svih vremena: Fetisov, Kasatonov, Krutov, Larionov, Makarov – izgubili su 9:1, ali su zato pobedili Italijane 5:1, što je na ulicama Sarajeva proslavljeno kao da su postali šampioni.

Na OI u Sarajevu učestvovao je i čuveni Endi Vorhol. Pozvan da sarađuje u seriji postera vodećih internacionalnih umjetnika pod nazivom “Umjetnost i sport”, ikona pop art pokreta nacrtao je takmičara u brzom klizanju slaganjem superpozicije dvije fotografije, kako bi izrazio kretanje. Tako je nastao fenomenalni plakat za ovu disciplinu na sarajevskoj ZOI. Danas kultna supa “Campbell's Soup”, od koje je Vorhol napravio jedan od najprepoznatljivijih umjetničkih radova u istoriji savremene umjetnosti, bila je “zvanična juha” Olimpijade u Sarajevu. Zanimljivo – maskotu Vučka, koja je i 30 godina kasnije jedan od najpopularnijih suvenira na Baščaršiji, nacrtao je Slovenac, ilustrator Jozef Trobec iz Kranja.

Izvor: Danas.rs