Minja Subota preminuo je u 83. godini poslije duge i teške borbe sa opakom bolešću.

Iza sebe je ostavio brojne pjesme i najgledaniju emisiju u bivšoj Jugoslaviji “Muzički tobogan“, koji je pomogao djeci da upoznaju naše najistaknutije pjesnike i uz poznate kompozitore stvore preko dvije stotine pjesama koje su interpretirali naši najpopularniji vokalni solisti: Zdravko Čolić,Oliver Dragojević, Đorđe Balašević, Bajaga, ali i u kojem su se proslavile brojne zvezde.

Prije godinu dana je dao veliku ispovijest o svom životu Kuriru, u kojoj je otkrio svoje pravo ime, spomenuo Milenu Dravić zbog koje su se nastavnici drali na dječake u školi, ali i dan kada je od Mire Stupice uzeo torbu s kasetofonima:

“Zovem se Milan Subota, a rođen sam u utorak, i to 8. novembra 1938. u Sarajevu. Otac Ante Subota i majka Desanka dali su mi ime Milan. Rijetko ko će me posle oslovljavati s Milan, već po nadimku Minja, koji sam dobio od roditelja kao dječak. Mnogi su djecu kasnije i nazivali Minja zbog „Tobogana“. Istu sudbinu je doživio i moj stariji brat Aleksandar, koga će cijelog života zvati Saša.

Familija Subota je srpska pravoslavna porodica iz Petrovog Polja u Dalmaciji, a živjela je tamo više od 600 godina. Moj otac je porijeklom iz Drniša, a rođen je i živio je u Splitu. Nakon završenih studija elektrotehnike u Beogradu, on se vjenčao s mojom majkom Desankom Piljom iz Sarajeva.

Rodnog grada se i ne sjećam. Moja prva sjećanja vezana su za Zagreb. Moja porodica se tamo seli pred početak Drugog svjetskog rata. Bila su to teška vremena jer je stvorena NDH. Nekako smo preživjeli rat. Oca kao inženjera Glavne pošte ustaše nisu ni dirale. Bili smo nekoliko puta u velikoj opasnosti. U prvi razred osnovne škole sam i krenuo u Zagrebu. Prva učiteljica mi je bila Olga Manojlović, a išao sam u školu ‘Anka Butorac’.

Nakon rata, selimo se u Beograd, i tu sam proveo cijeli svoj životni vijek, može se reći u samom srcu grada, u Ulici cara Lazara, jednoj od onih malobrojnih kojoj nikada nisu mijenjali ime. To je, po mom mišljenju, najljepši kraj Beograda, kraj u kome se intenzivno živi, a ipak je zadržao neki svoj mir i nekadašnju patinu. U neposrednoj blizini su Knez Mihailova i Kalemegdan. Sada vidim da je to privilegija nas koji smo odrasli u ovom kraju.

Išao sam u najstariju osnovnu školu, „Braća Ribar“, kojoj je danas vraćeno staro ime ‘Kralj Petar Prvi’. Na našu osnovnu školu, to prelijepo zdanje koje je projektovala Jelisaveta Načić, prva žena arhitekta u Srbiji, uvijek smo bili ponosni.

Iz moje osnovne škole svi su kasnije obrazovanje nastavljali u našoj najstarijoj gimnaziji Prvoj beogradskoj, koja se nalazi u Dušanovoj ulici uz samu Crkvu Aleksandra Nevskog, nedaleko od Skadarlije.

Nakon rata gimnazija je postala mješovita i došle su i djevojčice. Imali smo sreću što su nama priključili djevojke iz baletske škole, jer je njima odgovarao raspored časova. Došla je u školu Milena Dravić

Ona je stanovala preko puta gimnazije i bila je dvije godine mlađa. Bila je slatko stvorenje. Uvijek su nas profesori grdili što se njoj ne udvaramo, već nas zanimaju druge djevojke.

Milena nikad nije bila vamp žena. Bila je skromna. Nije mogla da parira Veri Čukić, koja je išla sa mnom u razred. Vera je bila jedna od najljepših djevojka u gimnaziji. Međutim, razredni starješina je bio opasan i nije dao djevojčicama da mrdnu iz odjeljenja za vrijeme odmora.

Da vam skratim priču. Najbolje jedan razred naše gimnazije opisuje film ‘Šešir profesora Koste Vujića’. Ðaci Prve gimnazije su danas akademici, književnici, slikari… U moju školu išli su Vladimir Veličković i Miloš Šobajić.

Prvi put sam se zaljubio kao gimnazijalac. Ne smijem da vam otkrijem njeno ime. Išli smo u Knez Mihailovu na korzo. Djevojke smo vodili na sladoled. Sjećam se da smo Saša i ja među prvima u Beogradu imali „vespu“. Nama na tome niko nije zavidio, jer smo sve dijelili.

Upisao sam Elektrotehnički fakultet. Nikad se u životu nisam time bavio. Moj otac je krivac što sam se u taj posao zaljubio. Pravio sam radio-aparate. Tata je volio i muziku, pa je na brata Sašu i mene prenio tu ljubav. Išli smo paralelno u muzičku školu „Stanković“ i svirali klavir.

Kod mene se sve nekako dešavalo logično. Išao sam još kao student u Radio Beograd. Nama su tamo širom bila otvorena vrata. Na radiju sam napravio prve snimke. Posao mi je bio da snimam razgovore, a poslije su mi dali da vodim najveću emisiju ‘Subotom uveče’. Tadašnji njen urednik Mališa Marinković je otišao na TV. Ubacili su me u najzahtjevniji program, a ubrzo sam i ja stigao na male ekrane.

Četiri godine sam radio emisiju „Od glave do pete“ s Milovanom Ilićem Minimaksom. Bile su prazne ulice kada je išla ta emisija. Mića je vodio razgovore, a ja muzički dio. Bila je to prva emisija koja je išla uživo. Mića je znao da lane. Neki političari su zbog njegovog britkog jezika završili u bolnici sa srčanim problemima.

Mića i ja smo bili veliki prijatelji. Prvi put je došao s Radija na TV. Mislim da mu je te četiri godine rada sa mnom puno pomoglo. Upoznala ga je tada cijela Jugoslavija. Minimaks je uvek bio miljenik ljudi koji su protivnici režima, a obožavao ga je i Josip Broz Tito.

Najviše sam ponosan na ‘Igre bez granica’. Ova popularna serija, koja je u okviru evrovizijskog programa u Evropi emitovana 18 godina, svakoga ljeta okupljala je preko 200 miliona televizijskih gledalaca koji su je pratili u svim zemljama Evrope, a vrlo često je prenošena i praćena i na drugim kontinentima.

Tri godine smo bili ‘posmatrači’, a onda smo se 1978. godine uključili kao aktivni učesnici. Bili smo jedina socijalistička zemlja.

Emisiju sam radio pet godina. Nakon tri sezone nastupio i jedan novi momenat i, moram reći, izazov. Pozvali su me da posljednje dvije godine ciklusa „Igara bez granica“ budem komentator iz svih zemalja. Dragan Nikitović, sigurno jedan od naših najboljih sportskih komentatora koje smo imali i koji je to do tada radio, bio je okupiran mnogim značajnim sportskim događajima, pa je odustao od komentarisanja programa.

On mi je najviše pomogao rekavši: „Kad uđeš u kabinu, imaš dva monitora. Jedan slika teren, a drugi prikazuje rezultate. Prati uvijek i komentariši ono što vidi publika. Najvažnije, gledaj uvijek gdje su naši. Nije to stvar subjektivnosti, nego to najviše zanima publiku u Jugoslaviji. Guraj ih do pobjede. Nemoj nikad da navijaš za Francuze“.

Od 1970. do 1975. godine nastupao sam u grupi One i oni s Daliborkom Stojšić, Žarkom Dančuom i Lidijom Kodrič. Mi smo bili ABBA prije ABBE. Nas je pratio moj brat s orkestrom. Saša je bio pravi muzičar i pijansta. Za mene su govorili da pjevam sraćke, ali sam postao pjevač nakon što sam sa džezerima jednom pjevao na igranci. Na koncertima u Sovjetskom Savezu sam se presvlačio četiri puta. Imali smo velike turneje, što je danas nezamislivo.

Prije ‘Tobogana’ u Novom Sadu sam radio ‘Željoteku’. Publika danas taj materijal može da vidi na mom Jutjubu. Tražio sam od gostiju da mi pjevaju što su željeli, a nikad nisu imali prilike na televiziji. Goste je pratio orkestar Janike Balaša. Arsen je pjevao Aznavura. Ana Bekuta otpjevala je ‘Women in love’ Barbre Strajsend iz istog tonaliteta, Toma Zdravković je zapjevao ‘Kradem ti se u večeri’. Pjesma ima 300.000 pregleda.

To je jedan značaj period za TV. Ovo što danas ljudi rade jeste na bazi tih osamdesetih godina. Mislim da tek tada počinje moj rad za djecu uz pomoć Ljubivoja Ršumovića i Dobrice Erića. Ršum je došao na ideju da napravimo pjesme za djecu da i oni imaju svoju top-listu. Radio je on tada ‘Dvogled’ na televiziji, a urednik je bio Duško Radović. Mi smo tu osnovali i Dječje beogradsko proljeće. Poslije su nastali festivali u Sarajevu, Zagrebu u Skoplju.

Napisao sam tih godina i najznačajniju pjesmu na Ršumove stihove „Djeca su ukras svijeta“. Urednik dječjeg programa na TV Duško Radović nam je tada rekao: ‘Djeci samo poklanjajte najbolje!’ On je bio uvijek namršten, ali kad ti nešto kaže, padneš sa stolice. Dao mi je najbolji savjet u životu, a to je: ‘Djeci se obraćajte kao sebi ravnima. Uvijek sa: ‘Poštovana djeco’“.

Smatrao sam da djeca zaslužuju program po uzoru na Evroviziju i onda sam ja napravio ‘Muzički tobogan’. Nisam našao na razumijevanje za taj program u TV Beograd, već u Novom Sadu. Urednici u Vojvodini su bili pjesnici. Mi smo cijeli program snimali u Pionirskom gradu. Reportažna kola i kamermani su dolazili iz Novog Sada. Snimali smo za jedan dan emisiju sa 250 mališana u studiju. Imali su ručak.

Mnogi mi danas kažu da su djeca „Tobogana“, a ja nove otkrivam svakog dana. Shvatio sam je Leontina pjevala tu prvi put svoju kompoziciju. Sestre Kovač su se predstavile s pjesmom koju im je napisao Bata. Bilo je tu čelista, instrumentalista, a i jedan Dženan Lončarević. Pjevao je u crvenoj jakni, a među posljednjima je nastupala Nataša Bekvalac. Imala je prva sa sobom na sceni i male balerine. Ona je pravi tip šlager pjevača. Nataša bi u Njemačkoj mnogo bolje prošla jer dobro izgleda i pjeva. Njena nesreća je jedino što nije dobar pjevač kao Tanja Banjanin.

Mnogi mene guraju u politiku. Međutim, nisam sada član nijedne partije. Bio sam samo u Komunističkoj partiji. Njen program je bio human, jer su sva djeca mogla da idu na more. Titu sam pjevao samo jednom, a i fotografisao sam ga s drugaricom Jovankom za jednu izložbu, ali to je za neku širu priču…

Kad smo već kod Tita, bila je to 1980. godina, i sve što se događalo tokom te godine imalo je prizvuk neizvjesnosti i neke čudne strepnje zbog njegove smrti. Ali život teče dalje, pa su i muzičke manifestacije i slični događaji poslije izvesnog vremena ponovo krenuli svojim tokom.

Povodom 29. novembra, Dana republike, za naše ljude u inostranstvu pripremala se u novembru velika turneja po SR Njemačkoj, Francuskoj i Austriji pod nazivom „Pozdrav iz domovine“. To je do tada, može se reći, bila najveća i najbolje organizovana turneja po zemljama zapadne Evrope.

Što se tiče programskog sadržaja, solisti i gosti su bili, kako je tada bio običaj, iz svih republika i pokrajina.

Učesnici su bili Mira Stupica, Miodrag Petrović Čkalja, Žarko Mitrović, Živan Saramandić, Biljana Ristić, Arsen Dedić, Miroslav Ilić, Ljiljana Čavoli, Nedžad Salković, Sena Ordagić i ja kao voditelj i solista.

Ali dogodilo se nešto neočekivano, a za pojmove estradnih turneja bez presedana. U toku priprema turneje, suprug naše koleginice, istaknute dramske umjetnice Mire Stupice, Cvijetin Mijatović izabran je za predsjednika Jugoslavije.

Pozvali su me prijatelji iz Beogradske estrade, koja je, u saradnji s našim konzulatima, bila organizator ove turneje i zamolili da diskretno upitam Miru Stupicu da li je možda odustala od turneje. Kada sam je upitao, rekla mi je: „Pa ja sam, prije svega, umjetnica i jedva čekam da pođemo na turneju.“ Kada je i to razriješeno, ponudili su joj „mercedes“ i vozača na turneji, na čemu se ona zahvalila i rekla da je njoj najljepše s njenim kolegama. Nama je to bilo normalno, ali je pripadnicima policije SR Njemačke, Francuske i Austrije, kada im je saopštena takva činjenica, pao mrak na oči jer im je dat zadatak da tokom trajanja turneje moraju diskretno da prate suprugu jednog predsjednika države.

Polazak na ovo petnaestodnevno gostovanje predstavljao je let za Diseldorf s beogradskog aerodroma. Na aerodrom je s Mirom došla jedna simpatična žena srednjih godina, koju nam je ona predstavila kao svoju koleginicu i pratilju, jer se podrazumijevalo da neko bude uz suprugu predsjednika Jugoslavije.

Stigli smo u Diseldorf, gdje su nas sačekali domaćini. Gotovo u svakom gradu, gradonačelnici su nas, vjerovatno zbog Mire, supruge predsjednika države, pozivali na večeru. U toku čitave turneje obezbjeđenje je bilo ogromno, ali mi ga u toku dana nismo primjećivali, jedino su se meni, misleći da sam valjda glavni, u svakom gradu pred koncert obraćali predstavnici policije i izvještavali o bezbjednosti u dvorani i na bini. Trudio sam se da Miri i na pozornici budem od pomoći. Naši ljudi su joj donosili mnogo cvijeća i ja sam svaki buket primao prije Mire, pa ga tek onda njoj predavao, jer nikad se ne zna da li su svi darodavci bili „naši“.

Turneja se bližila kraju i Mira Stupica mi je rekla da je obećala familiji da će donijeti na poklon dva radio-kasetofona, pa me je zamolila da joj pomognem oko kupovine. Zamolio sam predsjednika našeg kluba za uslugu u Minhenu i on nas je odveo u radnju sa elektronikom, gdje je Mira kupila radio-kasetofone, koje smo smjestili u jednu torbu i tako riješili i tu kupovinu. Završila se ova turneja, zanimljiva i interesantna na svoj način, i mi na povratku slijećemo na beogradski aerodrom. Izašli smo iz aviona i uputili se ka aerodromskoj zgradi. Sjetim se ja onih Mirinih radio-kasetofona, priđem joj i kažem:

“Daj mi tu torbu s radio-kasetofonima, neka bude kod mene. Ako ih carinici pronađu, bolje da su kod mene nego kod tebe, jer kako bi izgledalo da žena predsjednika države pokušava da prošvercuje radio-kasetofone.“ A Mira je rekla: „Stvarno si srce, u pravu si“, i dala mi torbu. Ulazimo u aerodromsku zgradu, kad ono – sve blokirano. Obezbjeđenje na sve strane. Na sredini prostorije, gdje je tada bila pasoška i carinska kontrola, stoji Mirin suprug Cvijetin Mijatović, okružen pratnjom. Krenuo u susret supruzi, grli je, a onda se pozdravlja sa svima nama i zahvaljuje što smo čuvali njegovu Miru. U toj veseloj atmosferi prilazi mi Mira i kaže: „E, jesmo budale, pogledaj, blokirali cijeli aerodrom. Daj mi tu torbu i hvala ti, veliki si drugar!“ Smijao se i Cvijetin, a mi smo u „svečanom mimohodu“, s pratnjom iz obezbjeđenja predsjednika države, prošli pored simpatičnih i nasmijanih carinika, milicionara i aerodromskog osoblja koje nas je ispratilo.