Danas je Dan ljudskih prava! 10.12.1948 godine, svijet koji je zanijemio pred zločinima Holokausta u palati Šarlot u Parizu na konferenciji Generalne skupštine Ujedinjenih naroda usvojio je konvenciju koja je čovječanstvu trebala da garantuje jedinstvenu zaštitu pojedinca i njegovih osnovnih prava. No, pravo i pravda su dvije posvađane sestre i od te 1948. godine taj veliki svijet nije postao sigurnije mjesto za pojedinca. Konvencija o ljudskim pravima postala je najčešće hamer papir oslikanih dječjih radova čije tuge i košmari, skriveni najčešće u četiri zida, zapravo nisu ničija briga. Jer šuti nije tvoje dijete u pitanju, šta se ti u sve petljaš neka ih tamo. Ti šuti i čuvaj svoje dostojanstvo. Ko fol gledaj odozgo sve to i budi gospođa. Šuti i ne miješaj se.

Danas sam na press konferenciji za medije predstavila projekat Fondacije društva zajedničkih vrijednosti, sestrinske organizacije Robert F. Kennedy Human Rights koja počinje jednu stihijsku borbu edukacije o ljudskim pravima u srednjim školama Bosne i Hercegovine usmjerene prema nastavnicima a sve s ciljem mobiliziranja mladih ljudi da preuzmu na sebe partitivnu i korektivnu ulogu u procesu društvenih promjena. Važan dio projekta na kojem radim kao konsultantica iz oblasti umjetnosti je jačanje mladih ljudi kroz umjetnost i kulturu u kontekstu edukacije i umjetničkog djelovanja djece i mladih  baziranog na pojedinačnim ličnim pričama gdje su oni direktno bili izloženi ugrožavanju njihovih osnovnih ljudskih (dječjih) prava ili su im pak svjedočili.

Molim vas, svi vi koji čitate, da informacija o potpuno besplatnom učešću na ovom projektu stigne do svakog mladog čovjeka od 12 do 18 godina. Mail adrese na koje se djeca i mladi mogu prijaviti su info@hrsafond.ba i info@ssvsa.org

Dozvolite da ojačamo vašu i našu djecu u smislu da ne budu kao što Martina Mlinarević kaže poslušni klimači glavama. Dajte da osvijeste moć! Moć djelovanja.

Nakon  konferencije  uz kafu pročitala sam vijest o samoubistvu  youtuberke Kristine Kike Đurić. Imala je dvadeset i jednu godinu, a poručeno joj je umri, želim ti sve najgore, razboli se, a potom salve fake oplakivanja, optuživanja, pravdanja…

Vršnjačko nasilje u blažem ili jačem obliku sastavni je dio odrastanja, nešto kao neizbježni začin, kao so u hrani i to ne samo na Balkanu. Samo što smo se mi toliko navikli na svaki oblik nedjelovanja i preživljavanja da  gotovo nikada ne reagujemo. O njemu se uglavnom i samo govori u histeričnim viber mama-grupama (dokoni um je đavolje igralište što bi rekao Andrić) i zapravo tek tu bude jasno kako žestoko dijete uči od roditelja modela ponašanja a ne roditelja koji priča i drži pridike. Poneka radionica se uradi s djecom ali sistemski strateški se o fizičkom i psihološkom zlostavljanju ne govori. Osobito se ne govori o sajber bulingu jer je ono toliko zastrašujuće i toliko  mi zapravo o njemu ništa ne znamo, a posebno ne znamo zašto toliko boli jer zaboga to su samo neki ljudi koji te kasape  kroz tastaturu, kukavice skrivene iza nadimaka. Ali predstavljaju novo socijalno polje do kojeg mlad čovjek drži.

Pored mene je sjedio N. dječak koji me je svaki dan nazivao pogrdnim imenima, ismijavao moju kilažu, pjevao one pjesmice debela debela najela se pepela, bacao mi stvari, crtao mi u svesci penise i pisao bezobrazne komentare. Ne znam šta je tačno uradio taj dan, ali znam da mi je jednostavno bilo dosta i da u jednoj nanosekundi nisam vidjela ni njega ni nastavnicu

Ne znam ko je Kika niti znam kojim se temama bavila na svom youtube kanalu i ne znam kakva je to zapravo bila drama s Bakom Prasetom i kako je moguće da se gomila djece izopačeno iživljava po nekome, a da njihovi roditelji barem jednom sedmično ne provjere njihove mobitele i sve profile (da, kontrola je iz raja izašla vjerujte mi) ali znam da  član 19. Dekleracije o ljudskim pravima ističe pravo na slobodu mišljenja i izražavanja, koja uključuje pravo na širenje ideja putem bilo kojeg medija te da se iza ovog važnog prava koje je mnogima uskraćeno kao Petkov odsječeni jezik, znaju podmetnuti opasne zloupotrebe. Svako može svakom i o svakom sve reći, uglavnom bez posljedica. I bez svijesti o posljedicama.

U sedmom razredu mama mi je sa služebenog puta iz Poljske iz neke antikvarnice donijela divan šestar, drveni s metalnim dijelom prvi vrhu na kojem su bili ugravirani incijali D.S. S njim sam zavoljela i geometriju, iako sam češće zurila kroz prozor i namaštavala biografiju skrivenu iza inicijala D.S. Ja sam uglavnom zurila kroz prozor jer sam bila usamljena debela djevojčica, nimalo popularna u društvu. Nikad ničija simpatija. Pored mene je sjedio N. dječak koji me je svaki dan nazivao pogrdnim imenima, ismijavao moju kilažu, pjevao one pjesmice debela debela najela se pepela, bacao mi stvari, crtao mi u svesci penise i pisao bezobrazne komentare. Ne znam šta je tačno uradio taj dan, ali znam da mi je jednostavno bilo dosta i da u jednoj nanosekundi nisam vidjela ni njega ni nastavnicu, da su boje i oblici počeli da se kakofonično slijevaju u neku neodređenu masu suza i sline i da mi je šestar bio u ruci i da sam krenula prema njegovom oku. U posljednjem centrimentru pred tim podrugljivim plavim okom kao da sam čula majčin glas i šestar u mojoj ruci je napravio luk i umjesto u oko zabio se milimetar od njegovog dlana.

Možete pretpostaviti šta bi bilo da nije. No ne možete pretpostaviti šta je bilo poslije. Odveli su nas pedagogu, pozvali roditelje. Sutra na času odjeljenske zajednice ja  sam ustala i prijavila sve do jednog bulija u razredu. Od N. do one najljepše i najpopularnije u školi. Potom su to uradili i drugi učenici. Da li je bilo sankcija. Da se ne lažemo nije. Ali meni se više niko smio obratiti.

Taj šestar divan alat s kojim sam popravila ocjenu iz geometrije, postao je moje oružje kojim sam mogla oslijepiti druga iz razreda. Kao i  pravo na slobodu mišljenja i govora. Sjajan alat  nekad u nevještim rukama izopačenim od bijesa može nanijeti nepovratne ozljede.

Taj šestar još čuvam negdje u malom mozgu. I znam dobro kada da ga izvadim i naciljam ravno u oko pazeći da ne ozlijedim ali isto tako da jasno dam do znanja da ne može tako. Ni sa mnom ni s drugima. Taj šestar sam kao amanet dala i svojim kćerkama i svoj djeci koja me pitaju za savjet. Nedavno sam jednom dječaku koji se zbog svog talenta i popularnosti kod djevojčica našao na meti omalovažavanja i tračanja citirala Bregovića šta bi dao na mom mjestu, da te mrze, a da ti se dive. (Koliko sam shvatila i krmčiću je to bio problem s Kikom)

Kika. Počivaj u miru. Daleko od macho krmadi i frustriranih prasčića. A ja pozivam sve djevojčice i dječake koji imaju da nešto kažu o sebi i drugima da napuste tik tokove, instagrame i ostale lažnjake. Idemo govoriti kroz umjetnost. Možda nije toliko popularno vašim vršnjacima ali učinićemo da bude. Neko  mora istupiti prvi. Daću vam šestar, obećavam!

Piše:Arma Tanović Branković