Juče popodne u Trebinju, na spoju puteva Nikšić -Trebinje i Trebinje – Bileća – saobraćajka. Auto iz pravca Nikšića udarilo u kamion koji je išao iz TB prema Bileći. Priđem autom blizu mjesta nesreće. Izlazim, pitam: “da li je neko povrijeđen?” Ljudi urlaju jedni na druge: “Jesi normalan, vidiš li ovoliki kamion?” “AAAA budalo, znaš li da ja imam prednost, šta radiš ti?” “Ti prednost!” itd A jedna žena zapomaže: “slomljena mi je ruka! Boli me ruka!” Ja lijepo uzmem gospođu u auto i povezem prema trebinjskoj bolnici. Očigledno da joj ruka ne stoji anatomski pravilno.
Za par minuta koliko smo proveli u kolima, žena zapomaže:
“Ajoj meni, šta će mi sad OVDJE raditi!”
“Odakle ste, gospođo?”
“Iz Dubrovnika. Ajoj meni. Kažem ja njemu da ne vozi k`o konj. Ali ne. Ajoj šta će mi ovdje raditi. Ajoj slomila sam ruku. Ajoj kako će me ovdje liječiti.” I sve u tom tonu. Red ljutnje na muža (?) i tri reda užasno naglašenog straha šta će mi OVDJE raditi.
Ostavih ženu u bolnici i produžih dalje, ali moram da priznam da me iznenadilo koliko je duboko psihologija rata i dalje u našem čovjeku. Možda je pijaca dovoljno dobra da se na njoj privremeno potisne strah, ali je nepovjerenje mnogo dublje. Kao neko čijeg su duhovnog oca (Jeremiju Starovlaha) liječili tuzlanski ljekari a bratića (Andriju) spašavali koševski neonatolozi, moram da priznam da u sred ove političke ludnice nemam taj oblik sumnje u humanost našeg čovjeka.
Autor: Darko Đogo
