Premda ništa ne može da učini, niti je svojim nogama u stanju da priđe majci, dijete se ipak, tražeći je, okreće, zove je i plače. I majka se najzad sažali na njega. Njoj je milo što je dijete traži sa naporom i plačem. Pošto ono ne može da joj priđe, majka sama, pobuđena ljubavlju prema njemu zbog njegovog dugog traženja, prilazi mu, i sa velikom nježnošću uzima ga, miluje i hrani. Isto čini i Čovjekoljubivi Bog sa dušom koja Mu prilazi i traži Ga.
Sveti Makarije Veliki
„Ponoć je prošla, već su Materice, Gospode blagi, iscijediše mi se oči!”, uzdahnu jedna majka, držeći u rukama, u polutami zadimljene izbe, izbledjelu ikonu Majke Božije. Izbledjelu od uzdaha i iščekivanja. Okupanu nadanjem. “Hoće li makar ove nedjelje doći? Tatjana moja. Moja Taša?” Gluša se nadvi nad umornom majkom, bol popusti srce, nadanje iščeze u suton. Vjetar odnese molitve.
…
Za majku, biće najsličnije Bogu, veliki Jesenjin kazuje: „Tы živa eщё, moя staruška? Živ i я. Privet tebe, privet! Pustь struitsя nad tvoeй izbuškoй. Tot večerniй neskazannый svet.“ Upravo tako. Svoje bitisanje vidi u bitisanju majke, istovremeno poimajući njenu ulogu i prvobitno naznačenje. I to, s razlogom. Ako bismo se dublje zagledali u tajnu majke, primjetili bismo da ona, zaista, suštinski najviše nalikuje Bogu, što nas odvodi prilično daleko od pukog poređenja. Moć kreacije, stvaranja, postanja, Gospod je dodijelio upravo ženi. Otuda, svako rođenje, predstavlja ponovno stvaranje svijeta. Unikalnu kreaciju čovjekovog makrokosmosa.
Majka postaje Vitlejem, ali – istovremeno majka postaje i Golgota, jer svako rađanje jeste svojevrsna Golgota u čijoj se sjeni rađa novi Adam sijajuđi jedinstvenom svjetlošću Vaskrsenja. Rođenjem Hristovim materinska utroba je postala i ostala radionica ne samo prolaznog života, nego i darodavka vječnoga života. Zato je pjesnik s pravom nazvao srce svake majke – srcem Bogomajke.
Važnost majke je mnogokrako apostrofirana u svetom Pismu. Osvrnućemo se na dva slučaja. Najprije u Starom zavjetu, svima pozanata rečenica ulazi u Dekalog: „Poštuj oca svoga i mater svoju… (2 Mojs. 20, 12)“. U Novom zavjetu Hristos na Krstu, u najstaršnijim mukama brine se i stara o svojoj majci, obraćajući se svetom Jovanu Bogoslovu riječima: „Ženo, eto ti sina; sine, eto ti majke“ (Jn. 19,26).
Počevši od začeća, blagoslovenog, iliti „drugog“ stanja, rađanja, odgajanja, vaspitavanja – majka jeste i ostaje skinija. Živi čertog – dvor božanske premudrosti. Na arhangelove riječi da će roditi sina, Bogorodica kliče: „Veliča duša moja Gospoda i obradova se duh moj Bogu, Spasitelju mome!“ Daru mogućnosti nošenja i rađanja života, žena odgovara uzdarjem. Samim životom. Novim. I svojim.
Potrošačko društvo i new age civilizacija su odredili da, o paradoksa!, dan žena bude Osmi mart. Pritom, svagda naoštrenih mačeva kidiše se na ljude koji ne pridaju značaj tome datumu. Izolovavši ovaj, jedan jedini dan u godini, izobličen praznik majke i žene stavljen je na osu stagnacije. A ustvari: svaki naš rođendan Krsna je slava na kojoj se nevidljivo kandilo spušta i sija pred majkom. Svaka nedjelja, svako Vaskrsenje je dan žene i majke, svaki Vaskrs, svaki Božić, svaka Liturgija oživljujući i oprisutnjujući iznova i iznova veliku dramu Božijeg domostroja, ujedno i posve prirodno, oživljuje i praznuje značaj rođenja i rađanja. Značaj žene. Značaj majke.
…
Noć se izmače, ustuknu svanuću. Zapjeva pijetao. Mjesečev disk zamače. Istok sazrje. Zasijaše još jedne Materice kao predpraznik nadumnog vitlejemskog materinstva. I premda je mraz zakovao vrijeme i usporio nadanje, začu se lavež psa. Njegov glas raspori tišinu. Zaškripje kapija. Java se zbi. Ćera se pojavi. Dostigle su je molitve uplakane majke. Molitve sveštene utrobe.
