Melina Stevanović: Nauka je dio mog života

Privatna arhiva

Dobivši punu stipendiju za četvorogodišnje studiranje na Hud koledžu (Hood college) u američkom gradu Frederik, u saveznoj državi Merilend, Paljanka Melina Stevanović je, nakon Pala i Mostara, obrazovanje nastavila u Americi.

Internacionalna diploma koju je stekla na Koledžu ujedinjenog svijeta u Mostaru, gdje učenici iz srednjih škola u Republici Srpskoj i FBiH često, kao izrazito nadareni i uspješni đaci nastavljaju srednjoškolsko obrazovanje s ciljem daljeg, visokoškolskog obrazovanja u inostranstvu, omogućila je Melini da aplicira na jedan od američkih fakulteta.

Osnovne studije je završila 2015. godine, tri godine radila u struci za različite kompanije, a protekle 2020. godine završila i master studije na smjeru bioinformatike na Hud koledžu. Trenutno radi na polju statistike, bioinformatike za Nacionalni institut za zdravlje (National Cancer Institute, NIH).

Kako je izgledao Vaš put do Amerike i zbog čega ste odabrali Hud koledž u Merilendu?    

Melina Stevanović: Nakon dvogodišnjeg školovanja u paljanskoj gimnaziji dobijam stipendiju da treći i četvrti razred nastavim na Ujedinjenom koledžu u Mostaru. Ova internacionalna diploma nam je omogućila da apliciramo dalje na fakultete, a ja sam izabrala da to bude Amerika. Poslala sam šest aplikacija, pet je odobreno sa punim stipendijama, pa sam bila i fleksibilnija da biram i istražim prije nego što napravim finalnu odluku. Obično su stipendije preko 105% bile ono na šta sam ja ciljala, a od svih mjesta, Hud koledž mi je pružio tu privilegiju. 

Naravno, to nije bio jedini razlog mog odabira ovog fakulteta. Hud koledž je imao odličan program kada su u pitanju prirodne nauke, a profesori koji tamo predaju imaju doktorate sa najprestižnijih fakulteta, kao što su univerziteti Jejl, Harvard, Pen Stejt, Nortvestren, Džons Hopkins i drugi, a što je najvažnije imaju i višegodišnje radno iskustvo u polju nauke, te sam zaista i bez lažne skromnosti učila od najboljih. Uz sve ovo, moja najbolja prijateljica dala mi je iskren savjet, podršku, ohrabrenje i motivaciju da dođem baš u Merilend na ovaj fakultet, jer je bila jedna od rijetkih koji su zadovoljni na apsolutno svim poljima. To mi je bilo zeleno svjetlo, jer sam znala šta želim i trudila sam se svim snagama, uz adekvatne savjete, da izaberem ono što je najbolje za mene.   

Šta Vas je to privuklo da studirate i usavršavate se na polju prirodnih nauka?

Melina Stevanović: Ljubav i želja da konstantno tragamo za rješenjima, da učimo i da se nešto mijenja iz dana u dan, da nikada nije dosta i da smo nauka mi sami i da se svi odgovori nalaze u nauci. Nauka jer imamo izbor, jer ne moramo da se vežemo za jedno polje, nauka jer nema jednog rješenja, nauka jer čak kada gledamo TV, kada kuvamo, slikamo i kada čitamo mi na neposredan način učestvujemo u njoj. Nisam bila tip koji je bio opsjednut naukom i provođenjem života u laboratoriji, jer sam čovjek koji voli sve, umjetnost, sport, ali i nauku, jer je ona dio mog života od samog početka. 

Pitanja je uvijek i zauvijek jedan milion u mojoj glavi, dok ne shvatite koliko toga ima neotkrivenog i neodgovorenog. Veoma je bitno i to kakvi su vaši  nastavnici i profesori u školi, u tim procesima odrastanja i razvijanja. Oni igraju veliku ulogu u tome koliko ćete nešto voljeti, kako ćete shvatati, imate li hrabrosti da pitate ako vam nešto nije jasno, imate li želju da impresionirate. Sve je počelo sa mojom učiteljicom  Stojkom Koprivicom, mojim pedagogom, psihologom, ženom i stručnjakom koji nam je davao krila i nije ih podrezivao. Sa takvom jednom smirenošću i pristupom pronalazila je, zajedno sa nama, rješenja za sve moguće probleme i nedoumice, dječije frustracije i nesuglasice. 

Zatim, tu slijede i drugi nastavnici kao što su Mirjana, Sonja, Novka, Branka, Nada, Selma, Jasminka, Radovan, Ljubo i drugi. Nisu svi predavali fiziku, biologiju, hemiju, ali svakako su svojim primjerima pokazivali kako efektno da učimo, kako da volimo ono što radimo, kako da budemo dobri u svemu što zacrtamo, kako da probudimo u nama interesovanje i želju da obrazovanje i škola nisu samo dobre ocjene, nego cijeli život koji kasnije iziskuje od nas da se u njemu snalazimo i plivamo. Ukratko, kako da budemo dobri ljudi, drugovi, susretljivi, humani, a pritom osviješćeni. Upravo to sveobuhvatno, klasično obrazovanje koje smo dobijali, a koje je pomoglo svima nama da se osposobimo za samostalno kritičko mišljenje, da postanemo individue koje razmišljaju svojom glavom i koje nije strah da pričaju. 

Roditelji kao i prosvjetni radnici imaju najvažnije uloge na svijetu, a ako se ne poklopi da i jedno i drugo nije kompaktibilno, djeca masovno ispaštaju i bivaju izgubljena u svojim imaginacijma bez pokreta i akcije. Radite sa svojom djecom, poklanjajte im pažnju, trenirajte njihov um, omogućite im da imaju zdrave životne navike, zdravo okruženje, pozitivnu energiju. Od toga zavisi naša budućnost, a moja se oblikovala u skladu sa time. Hvala mojoj mami Davorki što nikada nije posustala, što je bila broj jedan inspiracija, što nikada nije prestala da vjeruje da mogu sve što poželim. Hvala mojim roditeljima što su uvijek bili moja motivacija, podrška  i što su mi pružali vanvremenski optimizam.

Šta Vas je dočekalo na studijama u Americi i kako ste se Vi uklopili u taj sistem obrazovanja?

Melina Stevanović: Ja sam u Ameriku došla sa osamnaest godina, 2011. godine, ali sada iz ove perspektive mogu bolje da ocijenim kako sam se uklopila u novi, napredniji, drugačiji svijet od onoga u kojem smo mi živjeli i odrastali. Nisam sigurna da bih se, skoro deset godina kasnije, mogla tako dobro, brzo i efikasno adaptirati, ali kada je čovjek mlad i zelen, nema vremena da razmišlja i previše analizira. Bačeni ste u vodu, naučite plivati ili se jednostavno vratite kući. Ja sam naučila da plivam i to veoma brzo. 

Odlazak u Mostar, nova atmosfera i nastava na engleskom bili su mnogo teži i iscrpljujući tih prvih par mjeseci, jer je to bio moj prvi, duži odlazak od kuće. U Ameriku sam došla spremna i brzo sam se uklopila, a kada je bio u pitanju nivo znanja, već sam imala odličnu podlogu, pa sam se više i detaljnije nadovezala na čitav taj novi sistem i način obrazovanja. Predmete koje sam imala u Mostaru u Americi si mu bili priznati, tako da sam imala više od jednog polugodišta završeno, te sam prešla na viši stepen predmeta koje sam birala. 

Imala sam privilegiju i da uzmem predmete koji nisu bili u vezi sa hemijom i biohemijom, a oni se tiču kvantne mehanike, termodinamike, budizma, hinduizma, islama, istorije umjetnosti, muzike, veb dizajna i drugog. Imali smo najbolje  moguće uslove, opremu, profesore, a ja sam te izvore cijenila, uvažavala i koristila koliko god sam mogla. Kada je u pitanju ulaganje u obrazovni sistem, sa ovim ljudima rijetko ko može da se poredi. Ne dopada mi se to što se kod nas ismijava američko obrazovanje, jer ono što sam ja učila je sve, samo nije jednostavno i lako. Uzimamo u obzir da ja nisam slušala, pisala niti učila na maternjem jeziku. Ukratko, ako ste izloženi svemu onome što nije vaša komforna zona, tek tada učite i sazrijevate. Izađite iz vaše zone komfora, naučićete šta je život. Pod „staklenim zvonom“ ne očekujte da ćete shvatiti svijet u kojem obitavate i da će vam život biti „ruže i jorgovani“. Između ispravno i lagano, uvijek birajte ispravno. 

Kako je izgledao period obrazovanja u Americi tokom osnovnih studija i koliko ste zadovoljni stečenim znanjem?

Melina Stevanović: Bilo je to jedno interesantno i nezaboravno poglavlje mog života. Ne znam kako sam preživjela da tako malo spavam, a da budem produktivna, da sve stižem i da mi apsolutno ništa nije teško. Škola je uvijek išla po planu, imala sam odlično društvo, zdrave navike, trenirala sam svaki dan i radila petnaest sati sedmično. Prva stvar koja mi pada na pamet je subota, cijeđena narandža u kantini, moje drage Anela, Eui, Maja, prva godina fakulteta, euforija i sreća što taj dan imamo isplaniran i što nam je sve po volji. 

Organizovali bismo vrijeme da idemo u biblioteku da učimo, trening, ručak, pa ako ima košarkaška utakmica taj dan, tu smo bile u prvim redovima ili kafa u našem najdražem „Starbaksu“ u Frederiku. U svemu ovome, meni je porodica uvijek istinski nedostajala, moje sestre, roditelji i prijatelji. Ništa ne može da vas poveže sa ljudima kao što može proživljavanje istih životnih situacija, udaljenost od kuće i nedostajanje. Znanje i danas stičem i žedna sam toga svaki dan. Crpila sam ga iz svih resursa, prevrtala sam svijet da dođem do odgovora i da ispunim prvenstveno svoja, zatim i očekivanja mojih profesora. Zadovoljna sam, ali nikad dovoljno. Samokritična, specijalno. Radoznalost je, svakako, uvijek prisutna. 

Koliko ste brzo pronašli zaposlenje nakon fakulteta?

Melina Stevanović: Oba puta sam posao dobila i prije nego što sam završila fakultet, pa zatim i master. Ne volim ništa prepuštati slučaju, pa sam smatrala da je ono na vrijeme, već kašnjenje. Radila sam i trudila se da sve odradim unaprijed, tako i aplikacije za posao, intervjue i sve neophodno da bih prihvatila poziciju i počela sa radom. U struci imam već skoro pet godina radnog iskustva, ali pored moje struke, imala sam sreću da vidim kako funkcioniše i kompjuterski inženjering i druge grane, koje se nisu ticale striktno biohemije. Znanje je bitno, ali je radno iskustvo prekretnica svega i jedna nova vrsta škole u kojoj vas ne pitaju da li znate da plivate, jer se podrazumijeva da znate. Vaše je da primjenite sve ostalo i da vas nije strah da usvajate nove tehnike i metode, koje veoma često nisu ono što su vas učili u školi.

Zbog čega ste za master studije odabrali bioinformatiku i o kakvom se tu smjeru tačno radi?

Melina Stevanović: Nisam željela da se orijentišem samo na jedno polje nauke, a bioinformatika je nova grana nauke koja obuhvata više segmenata, pa je zbog toga i tako kompleksna. Ona se bavi pitanjima razvijanja kompatibilnih metoda i softverskih programa zarad boljeg razumijevanja raznovrsnih i kompleksnih vrsta podataka, posebno bioloških podataka. Spoj je biologije, hemije, biohemije, informacionih tehnologija, softverskog inženjeringa, matematike i statistike. Potrebno je imati određeno znanje koje obuhvata sve iznad pomenutog da bi se stiglo do željenog cilja. Informacije i podaci zauzimaju enormne količine memorije, a potrebno ih je analizirati i po mogućnosti grafički prikazati rezultate istih. Danas imamo akumulaciju informacija iz laboratorija širom svijeta, generalno velike količine podataka, a sa druge strane analiza istih zaostaje mjesecima, ako ne i godinama. 

Kakvi su Vaši dalji planovi u karijeri i na životnom polju, gdje sebe vidite u narednih pet godina?

Melina Stevanović: Shvatiću ovo i kao jedno filozofsko pitanje, pitanje koje ljudi često postavljaju, a nisam još zaista naišla na odgovor koji bi bio realan i iskren. Ja sebe nigdje specijalno nisam vidjela. Cilj mi je bio da naučim i shvatim kako ovaj lavirint od života i sistema zaista funkcioniše i kako ja na svakodnevnoj bazi mogu time da se pozabavim, da ljudima, a i sebi olakšam živote, da i oni budu pozitivni i optimistični. Nemam određenu životnu definiciju, ali put koji i dalje prelazim svakako da imam. 

Taj put je bio težak, naporan, lijep i na svaka zatvorena vrata i potencijalna razočarenja otvorili su se neki novi putevi i vidici, koje sam sve samo ne planirala. Od tada ja sebe vidim danas, eventualno sutra, za godinu već ne želim da znam. Realnost je sljedeća, bilo gdje da smo i koliko god da nam je lijepo , kuća je jedna i mjesto gdje se rađamo je samo jedno. Mi smo u Ameriku došli sai. Svi ovi ljudi koje vidite na fotografijama su došli sami, u zemlju koja nije kao naša, u zemlju koja ne toleriše nerad, kukavičluk i parazitiranje, u zemlju koja cijeni rad i znanje, ali i zemlju gdje ne možete mnogo da se žalite i plačete nad svojom sudbinom koju smo, da ne zaboravimo, sami izabrali, bez ideje šta nas sve to čeka. 

Apropo dugoročnih planova u karijeri, oni su se već otvarili većim dijelom, ali treba još više da se nadograđuju. Nisam u mogućnosti detaljno da pričam o poslu koji radim, ali radim u polju statistike, bioinformatike, i AI  (Artificial intelligence), za International Insitute of Health i National Cancer Institute upravo ono što sam studirala i za šta sam se godinama pripremala. Za sve treba mnogo vremena i ništa se ne dešava u jednom danu. Vidjećemo gdje će sve ovo da vodi, ali za sada je stabilnost i neiscrpan izvor znanja ono što mi se nudi na poslu koji danas radim. 

Amerika iz perspektive jednog turiste, jednog studenta koji je došao na razmjenu na nekoliko mjeseci i jednog tinejdžera koji je došao da stekne znanje, usavrši jezik, zavoli nauku i da se još više u krajnjem slučaju adaptira na novi svijet, je različita. Ovdje se naučite da vas niko ne štedi, niste ni bitni, niste posebni. Ovdje ste prepušteni sebi da izaberete da li želite da budete najbolji ili najgori. Mučni su bili svi ti počeci, a i sam život kad propuštaš onaj isti svojih najvoljenijih. I za Anelu, Gabrijelu, Maju, Vlastimira, Akmala i milion ovakvih kao mi. Daleko od ljudi koji se vole najviše na svijetu, tamo negdje gdje je sve mnogo ubrzanije, mnogo stresnije, vojnički režim i beskrajno mnogo rada i samodiscipline. Iako prolazimo kroz „sito i rešeto“, ne treba da zaboravimo odakle smo došli i gdje nam je duša.

Biografija:

Melina Stevanović je rođena 1993. godine u Palama, gdje je završila osnovnu školu i dva razreda gimnazije, nakon čega je srednjoškolsko obrazovanje nastavila i završila na Koledžu ujedinjenog svijeta u Mostaru.

Na Hood college u Frederiku, savezna država Merilend, diplomirala je 2015. godine na odsjeku biohemija/hemija. Tri godine kasnije, upisala je master studije iz bioinformatike, koje je završila 2020. godine. Trenutno radi na polju statistike i bioinformatike na Nacionalni institut za zdravlje i Nacionalni institut za rak. 

Dobivši punu stipendiju za četvorogodišnje studiranje na Hud koledžu (Hood college) u američkom gradu Frederik, u saveznoj državi Merilend, Paljanka Melina Stevanović je, nakon Pala i Mostara, obrazovanje nastavila u Americi.

Internacionalna diploma koju je stekla na Koledžu ujedinjenog svijeta u Mostaru, gdje učenici iz srednjih škola u Republici Srpskoj i FBiH često, kao izrazito nadareni i uspješni đaci nastavljaju srednjoškolsko obrazovanje s ciljem daljeg, visokoškolskog obrazovanja u inostranstvu, omogućila je Melini da aplicira na jedan od američkih fakulteta.

Osnovne studije je završila 2015. godine, tri godine radila u struci za različite kompanije, a protekle 2020. godine završila i master studije na smjeru bioinformatike na Hud koledžu. Trenutno radi na polju statistike, bioinformatike za Nacionalni institut za zdravlje (National Cancer Institute, NIH).

Kako je izgledao Vaš put do Amerike i zbog čega ste odabrali Hud koledž u Merilendu?    

Melina Stevanović: Nakon dvogodišnjeg školovanja u paljanskoj gimnaziji dobijam stipendiju da treći i četvrti razred nastavim na Ujedinjenom koledžu u Mostaru. Ova internacionalna diploma nam je omogućila da apliciramo dalje na fakultete, a ja sam izabrala da to bude Amerika. Poslala sam šest aplikacija, pet je odobreno sa punim stipendijama, pa sam bila i fleksibilnija da biram i istražim prije nego što napravim finalnu odluku. Obično su stipendije preko 105% bile ono na šta sam ja ciljala, a od svih mjesta, Hud koledž mi je pružio tu privilegiju. 

Naravno, to nije bio jedini razlog mog odabira ovog fakulteta. Hud koledž je imao odličan program kada su u pitanju prirodne nauke, a profesori koji tamo predaju imaju doktorate sa najprestižnijih fakulteta, kao što su univerziteti Jejl, Harvard, Pen Stejt, Nortvestren, Džons Hopkins i drugi, a što je najvažnije imaju i višegodišnje radno iskustvo u polju nauke, te sam zaista i bez lažne skromnosti učila od najboljih. Uz sve ovo, moja najbolja prijateljica dala mi je iskren savjet, podršku, ohrabrenje i motivaciju da dođem baš u Merilend na ovaj fakultet, jer je bila jedna od rijetkih koji su zadovoljni na apsolutno svim poljima. To mi je bilo zeleno svjetlo, jer sam znala šta želim i trudila sam se svim snagama, uz adekvatne savjete, da izaberem ono što je najbolje za mene.   

Šta Vas je to privuklo da studirate i usavršavate se na polju prirodnih nauka?

Melina Stevanović: Ljubav i želja da konstantno tragamo za rješenjima, da učimo i da se nešto mijenja iz dana u dan, da nikada nije dosta i da smo nauka mi sami i da se svi odgovori nalaze u nauci. Nauka jer imamo izbor, jer ne moramo da se vežemo za jedno polje, nauka jer nema jednog rješenja, nauka jer čak kada gledamo TV, kada kuvamo, slikamo i kada čitamo mi na neposredan način učestvujemo u njoj. Nisam bila tip koji je bio opsjednut naukom i provođenjem života u laboratoriji, jer sam čovjek koji voli sve, umjetnost, sport, ali i nauku, jer je ona dio mog života od samog početka. 

Pitanja je uvijek i zauvijek jedan milion u mojoj glavi, dok ne shvatite koliko toga ima neotkrivenog i neodgovorenog. Veoma je bitno i to kakvi su vaši  nastavnici i profesori u školi, u tim procesima odrastanja i razvijanja. Oni igraju veliku ulogu u tome koliko ćete nešto voljeti, kako ćete shvatati, imate li hrabrosti da pitate ako vam nešto nije jasno, imate li želju da impresionirate. Sve je počelo sa mojom učiteljicom  Stojkom Koprivicom, mojim pedagogom, psihologom, ženom i stručnjakom koji nam je davao krila i nije ih podrezivao. Sa takvom jednom smirenošću i pristupom pronalazila je, zajedno sa nama, rješenja za sve moguće probleme i nedoumice, dječije frustracije i nesuglasice. 

Zatim, tu slijede i drugi nastavnici kao što su Mirjana, Sonja, Novka, Branka, Nada, Selma, Jasminka, Radovan, Ljubo i drugi. Nisu svi predavali fiziku, biologiju, hemiju, ali svakako su svojim primjerima pokazivali kako efektno da učimo, kako da volimo ono što radimo, kako da budemo dobri u svemu što zacrtamo, kako da probudimo u nama interesovanje i želju da obrazovanje i škola nisu samo dobre ocjene, nego cijeli život koji kasnije iziskuje od nas da se u njemu snalazimo i plivamo. Ukratko, kako da budemo dobri ljudi, drugovi, susretljivi, humani, a pritom osviješćeni. Upravo to sveobuhvatno, klasično obrazovanje koje smo dobijali, a koje je pomoglo svima nama da se osposobimo za samostalno kritičko mišljenje, da postanemo individue koje razmišljaju svojom glavom i koje nije strah da pričaju. 

Roditelji kao i prosvjetni radnici imaju najvažnije uloge na svijetu, a ako se ne poklopi da i jedno i drugo nije kompaktibilno, djeca masovno ispaštaju i bivaju izgubljena u svojim imaginacijma bez pokreta i akcije. Radite sa svojom djecom, poklanjajte im pažnju, trenirajte njihov um, omogućite im da imaju zdrave životne navike, zdravo okruženje, pozitivnu energiju. Od toga zavisi naša budućnost, a moja se oblikovala u skladu sa time. Hvala mojoj mami Davorki što nikada nije posustala, što je bila broj jedan inspiracija, što nikada nije prestala da vjeruje da mogu sve što poželim. Hvala mojim roditeljima što su uvijek bili moja motivacija, podrška  i što su mi pružali vanvremenski optimizam.

Šta Vas je dočekalo na studijama u Americi i kako ste se Vi uklopili u taj sistem obrazovanja?

Melina Stevanović: Ja sam u Ameriku došla sa osamnaest godina, 2011. godine, ali sada iz ove perspektive mogu bolje da ocijenim kako sam se uklopila u novi, napredniji, drugačiji svijet od onoga u kojem smo mi živjeli i odrastali. Nisam sigurna da bih se, skoro deset godina kasnije, mogla tako dobro, brzo i efikasno adaptirati, ali kada je čovjek mlad i zelen, nema vremena da razmišlja i previše analizira. Bačeni ste u vodu, naučite plivati ili se jednostavno vratite kući. Ja sam naučila da plivam i to veoma brzo. 

Odlazak u Mostar, nova atmosfera i nastava na engleskom bili su mnogo teži i iscrpljujući tih prvih par mjeseci, jer je to bio moj prvi, duži odlazak od kuće. U Ameriku sam došla spremna i brzo sam se uklopila, a kada je bio u pitanju nivo znanja, već sam imala odličnu podlogu, pa sam se više i detaljnije nadovezala na čitav taj novi sistem i način obrazovanja. Predmete koje sam imala u Mostaru u Americi si mu bili priznati, tako da sam imala više od jednog polugodišta završeno, te sam prešla na viši stepen predmeta koje sam birala. 

Imala sam privilegiju i da uzmem predmete koji nisu bili u vezi sa hemijom i biohemijom, a oni se tiču kvantne mehanike, termodinamike, budizma, hinduizma, islama, istorije umjetnosti, muzike, veb dizajna i drugog. Imali smo najbolje  moguće uslove, opremu, profesore, a ja sam te izvore cijenila, uvažavala i koristila koliko god sam mogla. Kada je u pitanju ulaganje u obrazovni sistem, sa ovim ljudima rijetko ko može da se poredi. Ne dopada mi se to što se kod nas ismijava američko obrazovanje, jer ono što sam ja učila je sve, samo nije jednostavno i lako. Uzimamo u obzir da ja nisam slušala, pisala niti učila na maternjem jeziku. Ukratko, ako ste izloženi svemu onome što nije vaša komforna zona, tek tada učite i sazrijevate. Izađite iz vaše zone komfora, naučićete šta je život. Pod „staklenim zvonom“ ne očekujte da ćete shvatiti svijet u kojem obitavate i da će vam život biti „ruže i jorgovani“. Između ispravno i lagano, uvijek birajte ispravno. 

Kako je izgledao period obrazovanja u Americi tokom osnovnih studija i koliko ste zadovoljni stečenim znanjem?

Melina Stevanović: Bilo je to jedno interesantno i nezaboravno poglavlje mog života. Ne znam kako sam preživjela da tako malo spavam, a da budem produktivna, da sve stižem i da mi apsolutno ništa nije teško. Škola je uvijek išla po planu, imala sam odlično društvo, zdrave navike, trenirala sam svaki dan i radila petnaest sati sedmično. Prva stvar koja mi pada na pamet je subota, cijeđena narandža u kantini, moje drage Anela, Eui, Maja, prva godina fakulteta, euforija i sreća što taj dan imamo isplaniran i što nam je sve po volji. 

Organizovali bismo vrijeme da idemo u biblioteku da učimo, trening, ručak, pa ako ima košarkaška utakmica taj dan, tu smo bile u prvim redovima ili kafa u našem najdražem „Starbaksu“ u Frederiku. U svemu ovome, meni je porodica uvijek istinski nedostajala, moje sestre, roditelji i prijatelji. Ništa ne može da vas poveže sa ljudima kao što može proživljavanje istih životnih situacija, udaljenost od kuće i nedostajanje. Znanje i danas stičem i žedna sam toga svaki dan. Crpila sam ga iz svih resursa, prevrtala sam svijet da dođem do odgovora i da ispunim prvenstveno svoja, zatim i očekivanja mojih profesora. Zadovoljna sam, ali nikad dovoljno. Samokritična, specijalno. Radoznalost je, svakako, uvijek prisutna. 

Koliko ste brzo pronašli zaposlenje nakon fakulteta?

Melina Stevanović: Oba puta sam posao dobila i prije nego što sam završila fakultet, pa zatim i master. Ne volim ništa prepuštati slučaju, pa sam smatrala da je ono na vrijeme, već kašnjenje. Radila sam i trudila se da sve odradim unaprijed, tako i aplikacije za posao, intervjue i sve neophodno da bih prihvatila poziciju i počela sa radom. U struci imam već skoro pet godina radnog iskustva, ali pored moje struke, imala sam sreću da vidim kako funkcioniše i kompjuterski inženjering i druge grane, koje se nisu ticale striktno biohemije. Znanje je bitno, ali je radno iskustvo prekretnica svega i jedna nova vrsta škole u kojoj vas ne pitaju da li znate da plivate, jer se podrazumijeva da znate. Vaše je da primjenite sve ostalo i da vas nije strah da usvajate nove tehnike i metode, koje veoma često nisu ono što su vas učili u školi.

Zbog čega ste za master studije odabrali bioinformatiku i o kakvom se tu smjeru tačno radi?

Melina Stevanović: Nisam željela da se orijentišem samo na jedno polje nauke, a bioinformatika je nova grana nauke koja obuhvata više segmenata, pa je zbog toga i tako kompleksna. Ona se bavi pitanjima razvijanja kompatibilnih metoda i softverskih programa zarad boljeg razumijevanja raznovrsnih i kompleksnih vrsta podataka, posebno bioloških podataka. Spoj je biologije, hemije, biohemije, informacionih tehnologija, softverskog inženjeringa, matematike i statistike. Potrebno je imati određeno znanje koje obuhvata sve iznad pomenutog da bi se stiglo do željenog cilja. Informacije i podaci zauzimaju enormne količine memorije, a potrebno ih je analizirati i po mogućnosti grafički prikazati rezultate istih. Danas imamo akumulaciju informacija iz laboratorija širom svijeta, generalno velike količine podataka, a sa druge strane analiza istih zaostaje mjesecima, ako ne i godinama. 

Kakvi su Vaši dalji planovi u karijeri i na životnom polju, gdje sebe vidite u narednih pet godina?

Melina Stevanović: Shvatiću ovo i kao jedno filozofsko pitanje, pitanje koje ljudi često postavljaju, a nisam još zaista naišla na odgovor koji bi bio realan i iskren. Ja sebe nigdje specijalno nisam vidjela. Cilj mi je bio da naučim i shvatim kako ovaj lavirint od života i sistema zaista funkcioniše i kako ja na svakodnevnoj bazi mogu time da se pozabavim, da ljudima, a i sebi olakšam živote, da i oni budu pozitivni i optimistični. Nemam određenu životnu definiciju, ali put koji i dalje prelazim svakako da imam. 

Taj put je bio težak, naporan, lijep i na svaka zatvorena vrata i potencijalna razočarenja otvorili su se neki novi putevi i vidici, koje sam sve samo ne planirala. Od tada ja sebe vidim danas, eventualno sutra, za godinu već ne želim da znam. Realnost je sljedeća, bilo gdje da smo i koliko god da nam je lijepo , kuća je jedna i mjesto gdje se rađamo je samo jedno. Mi smo u Ameriku došli sai. Svi ovi ljudi koje vidite na fotografijama su došli sami, u zemlju koja nije kao naša, u zemlju koja ne toleriše nerad, kukavičluk i parazitiranje, u zemlju koja cijeni rad i znanje, ali i zemlju gdje ne možete mnogo da se žalite i plačete nad svojom sudbinom koju smo, da ne zaboravimo, sami izabrali, bez ideje šta nas sve to čeka. 

Apropo dugoročnih planova u karijeri, oni su se već otvarili većim dijelom, ali treba još više da se nadograđuju. Nisam u mogućnosti detaljno da pričam o poslu koji radim, ali radim u polju statistike, bioinformatike, i AI  (Artificial intelligence), za International Insitute of Health i National Cancer Institute upravo ono što sam studirala i za šta sam se godinama pripremala. Za sve treba mnogo vremena i ništa se ne dešava u jednom danu. Vidjećemo gdje će sve ovo da vodi, ali za sada je stabilnost i neiscrpan izvor znanja ono što mi se nudi na poslu koji danas radim. 

Amerika iz perspektive jednog turiste, jednog studenta koji je došao na razmjenu na nekoliko mjeseci i jednog tinejdžera koji je došao da stekne znanje, usavrši jezik, zavoli nauku i da se još više u krajnjem slučaju adaptira na novi svijet, je različita. Ovdje se naučite da vas niko ne štedi, niste ni bitni, niste posebni. Ovdje ste prepušteni sebi da izaberete da li želite da budete najbolji ili najgori. Mučni su bili svi ti počeci, a i sam život kad propuštaš onaj isti svojih najvoljenijih. I za Anelu, Gabrijelu, Maju, Vlastimira, Akmala i milion ovakvih kao mi. Daleko od ljudi koji se vole najviše na svijetu, tamo negdje gdje je sve mnogo ubrzanije, mnogo stresnije, vojnički režim i beskrajno mnogo rada i samodiscipline. Iako prolazimo kroz „sito i rešeto“, ne treba da zaboravimo odakle smo došli i gdje nam je duša.

Biografija:

Melina Stevanović je rođena 1993. godine u Palama, gdje je završila osnovnu školu i dva razreda gimnazije, nakon čega je srednjoškolsko obrazovanje nastavila i završila na Koledžu ujedinjenog svijeta u Mostaru.

Na Hood college u Frederiku, savezna država Merilend, diplomirala je 2015. godine na odsjeku biohemija/hemija. Tri godine kasnije, upisala je master studije iz bioinformatike, koje je završila 2020. godine. Trenutno radi na polju statistike i bioinformatike na Nacionalni institut za zdravlje i Nacionalni institut za rak. 

Pripremio i razgovarao: Miljan Rašević