Izložba Uhvaćeni umjetnice Šejle Kamerić postavljena u opustošenim prostorima javnoga života za kulturu i sport u Bihaću, Zenici i Sarajevu, dio je serije Hooked, započete 2010. godine, koja je do sada u raznim oblicima prikazana na izložbama u Beču, Berlinu i Göteburgu. Radi se o pop-up intervenciji, koja broji 14 crnih i bijelih heklanih objekata velikih dimenzija, s kojom umjetnica uspostavlja dijalog s neposrednom prostornom okolinom, njenom logikom i zakonitostima, unutar kojih zanemarena i od ljudi ispražnjena mjesta postaju poprišta kreiranja, kolaboracije i participacije.
Svjestan ulazak u „zapuštene“ prostore objekata (Dom USAOJ-a u Bihaću, Hala Željezare u Zenici, Dvorana Mirza Delibašić u Sarajevu) pritom nudi barem dva moguća čitanja. Prvi je vezan uz derutno graditeljsko naslijeđe socijalizma, čija percepcija se artikulira kroz nemar vlasti i javnosti u pravcu njegovog (ne)razumijevanja. Drugi je aktuelna situacija izazvana s pandemijom koronavirusa, koja je u periodu od svoga početka napravila globalnu pometnju, a boravke u zatvorenim javnim mjestima predstavila kao nepoželjne.
Imajući u vidu maskulinost graditeljstva i robusnost arhitekture, Šejla Kamerić interveniše, uslovno rečeno, ženskim jezikom ručnoga rada odnosno heklanja i time u napeti kontekst praznine i zapuštenosti smjerno uključuje rodnu poziciju žene. U žargonu poznat kao „milje“, taj iglom i koncem oblikovani ukras dio je opće vizuelne kulture mnogih domova u Bosni i Hercegovini i šire, a nastao je sa svrhom ispunjavanja praznina u domaćinstvu. Po nekoj logici straha od praznog prostora (horror vacui), koji je svojevrsna premisa srednjovjekovne estetike i likovnosti, domaći miljei nastaju s istom željom rekreiranja bezdušnih površina kao što su televizor, komoda, stol i slično. Iako su se činili uzaludnim i kroz generacijsku marginalizaciju obezvrijeđeni, miljei ostaju dijelom lokalne narodne kulture čiji je cilj oplemenjenje i unapređenje postojećih, već dizajniranih predmeta.
Trenutnost, odnosno temporalnost izvedbe rada Uhvaćeni, zadire i obuhvata nekoliko dodatnih perspektiva kao što su pitanje publike, pitanje institucionalne umjetnosti, ali i pitanje zanatstva u kontekstu masovne industrijske proizvodnje. Povrh svega, Šejla Kamerić nudi dio sopstvene intime jer objelodanjuje jednu od svojih, vrlo osobnih matrica balansiranja između intuicije i razuma, a koja posebno dolazi do izražaja u vremenu opće izolacije i fizičke distance jer Pandemiju vidi kao mogućnost introvertnog poniranja u sebe.
Prekrivajući sa svojim „metama“ i „krugovima“ površine enterijera nekada okupirane od strane ljudi, Uhvaćeni je tihi komentar s uključenom povijesnom perspektivom, aluzijom na morbidnu sadašnjost, i strahom uz krajnje neizvjesnu budućnost građevinskih objekta na koje se rad oslanja. Ujedno, rad se obraća i konzervativnom svijetu muškaraca kroz pitanja o položaju žene kao glavne protagonistice osmišljavanja i izvođenja miljea u brojnim domaćinstvima. Adresirajući rodne odnose, a imajući u vidu repetitivnost rada i postupak njegovog nastanka, Uhvaćeni je svojevrsna metafora ulovljenosti, tj. uhvaćenosti u kavezu društvenih konvencija ideoloških, klasnih i rodnih relacija.
Realizaciju izložbe pomogli su Kulturni centar iz Bihaća i Fudbalski klub Željezničar iz Sarajeva.
