Priznajem, imam veliki problem sa Australcima – oni misle da imaju najljepše plaže i more, tj. okean, na svijetu, a ja mislim da se grdno varaju. S obzirom na to da se ovdje radi isključivo o ličnom dojmu, teško je zaključiti ko je tu u pravu – mi koji volimo more u kojem se može plivati bez brige, ili Australci kojima ni najmanje ne smeta to što im svaki ulazak u morsku vodu može biti i posljednji.
Piše: Merdijana Sadović, Australija
Najprije riječ-dvije o australskim plažama. Ne samo da ih ima bezbroj, zahvaljujući činjenici da je cijela Australija jedno ogromno ostrvo, već su i prekrasne. Uglavnom su pješčane, vrlo čiste i najčešće se protežu kilometrima. To znači da nikad nema gužvi i za svačiji peškir ima dovoljno mjesta (osim na čuvenoj Bondi plaži u Sydneyu, na kojoj redovno leži čovjek na čovjeku). Australci vode veliku brigu o okolišu, pa nikad nećete naći odbačenu limenku pive na pijesku, papirnu ambalažu ili nečiji slomljeni suncobran. Plaže su zaista vrhunske, ali more… e, to je već druga priča.
Kad ste u Australiji, vrlo brzo shvatite da u morskoj vodi nema uživanja, samo borba za goli život. Uvijek nešto na vas vreba – bilo da su to ogromni talasi, jake podvodne struje, ajkule, otrovne meduze, čak i morski krokodili.
Začudo, Australci nemaju s tim problema, ali ja imam. Ja sam navikla na dosadno Jadransko more u kojem najveća opasnost prijeti od morskog ježa, i to samo ako na njega nagazite. Kao i većina Balkanaca, ja sam navikla na more u kojem plivaš do mile volje, a ne na more, tj. okean, u kojem skakućes u mjestu i nastojiš da se ne ugušiš kad te poklopi ogroman talas i počne vući po pjesčanom dnu, sve dok ne podereš ili kožu, ili kupaći kostim, a najčešće oboje.
- Australcima je Jadransko more vrlo nezanimljivo
“I, šta radite vi kad ste u moru?”, pitala me jedna postarija australska poznanica kad sam joj zažarenih očiju počela pričati o svim ljepotama Jadrana.
“Kako šta radimo? Pa plivamo!”
“Aaa, to”, nadovezala se ona. “A ima li valova?”
“Rijetko”.
“A surfaju li ljudi?”
“Samo ponegdje i pokatkad.”
“Zvuči jako dosadno”, zaključila je ona, jedva rukom skrivajući zijev. I tako u startu uništila moj pokušaj da je nagovorim da jednom dođe na našu obalu i vidi šta je PRAVO more.
Kupanje (pardon, borba za goli život) na australskim plažama izgleda otprilike ovako: dođete na prekrasnu pješčanu plažu dugu nekoliko kilometara (samo u Sydneyu takvih ima na desetine), ali ne možete ući u vodu bilo gdje, već isključivo u dijelu označenom dvjema zastavicama, između kojih je razmak nekih 15-ak metara.
To je dio koji nadgledaju spasioci i izvan te zone više niste njihov problem ako se počnete daviti, npr. U tih 15 dužnih metara se nagura par stotina ljudi i svi poskakuju u mjestu dok ih zapljuskuju talasi. Naravno, kako koji val naiđe (a svi su pogolemi), tako ljudi počnu vrištati, val ih poklopi, oni popadaju jedni na druge, sudaraju se glavama, grohotom se smiju, podižu se junački na noge lagane poderane od pijeska i čekaju slijedeći val. Poneko završi na morskom dnu s kojeg, ako ima sreće, ispliva sav u ogrebotinama, ali ushićen činjenicom da je upravo preživio neravnopravnu borbu sa silama prirode. Onda naiđe slijedeći val i scena se ponavlja do unedogled.
Sve donedavno sam se pitala zašto su Australci tako disciplinirani i ne pokušavaju se brčkati u vodi izvan prostora omeđenog zastavicama. A onda mi se samo kazalo.
“Moli se gospođa u zelenom kostimu koja se nalazi IZVAN označenog prostora da se ODMAH vrati u prostor između zastavica jer inače ne možemo garantirati njenu sigurnost!”
Moj pokušaj da se ne obazirem na spasioca sa megafonom u rukama neslavno se završio. “Da, mislim na ovu gospođu koja se pravi da me ne čuje, iako imam najjači megafon u državi!”
Kad te jednom tako obrukaju spasioci pred svim ljudima na plaži, normalno da ti više neće naumpasti da se odmakneš ni milimetar od zastavica.
- Velika crna sjena u plićaku
Morske radosti obično traju do rane večeri, tj. dok spasioci ne zasviraju fajront i ne istjeraju ljude iz vode. Ponekad užitak poremeti sirena koja kupače upozori na prisustvo ajkule u njihovoj blizini. Tada svi lagano išetaju na obalu, dok oni najhrabriji ostanu u vodi do koljena sa mobitelom na gotovs, ne bi li uslikali magični trenutak kad im se ajkula primiče na par centimetara, a možda ih i ugrize. Takvi likovi ne razmišljaju o posljedicama, već samo o tome koliko bi pregleda taj snimak imao na YouTube-u.
Kao što je svima poznato, australska obala vrvi od ajkula, tako da su bliski susreti s njima česta pojava.
Svoju prvu ajkulu sam ugledala šetajući plažom u Novom Južnom Velsu – primakla se beštija na nekih desetak metara od obale, pa sam je mogla baš dobro osmotriti. Bila je sva ispod vode (nije ni ono trokutasto peraje virilo), pa sam vidjela samo veliku crnu sjenu kako se vješto kreće po plićaku, dok mi je u glavi odzvanjala muzika iz Spilbergovih Ralja. Naravno, oglasila se sirena i svi kupači su išetali van, osim onog lika iz gornjeg paragrafa koji se nadao senzacionalnom snimku borbe sa morskom nemani. Ostao je kratkih rukava (ali s obje noge u komadu), jer je ajkula vjerovatno bila punog stomaka.
Skoro svaki moj ulazak u more u bilo kojem dijelu Australije obavezno se završi nakon par minuta jer ili naiđu ajkule, ili otrovne meduze (a nailaze svaki čas). Nisu baš sve meduze smrtonosne, ali ko će ga znati koja je koja.
- Kad nema ajkula, tu su meduze…
Četiri najotrovnije vrste meduza na svijetu žive u vodama Australije, a najgora od njih je kockasta meduza. Ona ima toliko otrova da može usmrtiti 60 odraslih ljudi, a kažu da je njen ubod toliko bolan da ljudi često umru na licu mjesta od šoka ili srčanog udara. U posljednjih 60-ak godina kockasta meduza je ubila oko 5,600 Australaca.
Pa se ti, Muzafere, kupaj u Australiji.
S kockastom meduzom se, srećom, nisam srela, ali zato jesam sa drugom, manje opasnom, ali svejedno neprijatnom vrstom – tzv.bluebottle meduzom.
To je mala meduza prozirnog tijela sa dugačkim plavim bičevima. Kad vas ošine tim bičem, nemate napretka nekoliko dana. Ako vas dohvati u predjelu grudnog koša ili grla, to može biti i smrtonosno. Ali, to Australce nimalo ne brine. Kad more nanese ove meduze na mjesto na kojem se oni kupaju (tj. bore sa talasima), oni, kao i uvijek, izađu iz vode ležernim korakom, ostanu na obali 5-6 minuta i kad procijene da je opasnost prošla, ponovo se vrate u more. Ponekad se začuje prodorni vrisak nekog nesretnika kojeg je dohvatio pipak meduze zaostale za jatom, ali to nimalo ne remeti uživanje ostalih kupača.
Kad sam prvi put vidjela te meduze, o kojima dotada nisam znala nista, panično sam istrčala iz vode (kakav ležerni hod, kakvi bakarači!) i sva zadihana pitala spasioce koliko je ova vrsta opasna. “Pa, onako”, odgovorio mi je golobradi mladac u spasilačkoj uniformi. “Ako Vas opeku, bol je paralizirajuća, noga ili ruka će Vam jako oteći, nećete se moći kretati nekoliko dana, a naravno, možete i umrijeti.” I taman kad sam pomislila da će u nastavku reći da je najbolje da se držim kopna, on dodade s osmijehom: “Da sam na Vašem mjestu, ja bih sačekao par minuta i ponovo ušao u vodu. Ako Vas i ožari, male su šanse da ćete umrijeti”. E, kad tako rezonuju spasioci, šta onda očekivati od običnih ljudi?!?
- … ili ozonske rupe
Nažalost, ni kad ste izvan vode niste na sigurnom. Zbog ozonskih rupa, sunce iznad Australije je gotovo jednako opasno kao i sve otrovne i ubojite nemani koje se kriju u njenim vodama. Prema zvaničnim statistikama, dvije trećine Australaca će razviti rak kože do svoje 70-e godine, i pored svih mjera predostrožnosti koje uključuju kreme za sunčanje sa visokim stepenom zaštite (50+) i kupanje u majicama dugih rukava i sa kapama na glavama.
Trebam li uopšte reći da ni ove statistike Australce ne brinu previše? Njihov stav je da se od nečega mora umrijeti, pa zašto da se čovjek opterećuje misleći stalno na sve opasnosti koje na njega vrebaju, čak i onda kad mu je najljepše, a to je u moru i na plaži.
Znam da su u pravu. Ali ipak, ako mogu da biram, ne bih baš da me ožari kockasta meduza ili pojede ajkula. I to na ljetovanju.
Dragi Jadran, drago dosadno more.
Izvor:Radiosarajevo.ba
