Jutros, na putu u Crkvu, u susret mi ide stariji čovjek. Kako inače imam običaj da sve starije ljude pozdravim, zastanem malo i kažem:
– Dobro jutro!
Zastade malo starac, dodatno se nekako namršti i procjedi:
– Pomozi Bog! Eto, pope, ti poš`o u Crkvu, a ne znaš ni da pozdraviš kako treba, a ja ne idem u Crkvu, ali toliko znam. E na šta je svijet pao…
– Dobro, starino, zdrav mi bio! Odgovorim ja i nastavljam prema Crkvi. (Mislim da nema vjerujućeg čovjeka da ga neće neko čudo na putu u Crkvu zadesiti. Liturgija je radost, pa se neko čudo uvijek desi ne bi li nam tu radost pomutilo).
Odrastao sam u hercegovačkoj porodici i učili su me da je red da pozdravim starije uvijek. Učili da se ujutro pozdravlja sa “dobro jutro”, u toku dana sa “Pomoz` Bog” ili “Dobar dan”, naveče sa “Dobro veče”, a odgovara sa “Bog ti pomog`o” ili “Dobra vi/ti sreća”. Međutim, najprije i najvažnije: učili su me da pozdravljam i otpozdravljam i moram priznati da mi je i danas najteže kad nekoga pozdravim a on k`o kamen prođe bez pozdrava. I, izvinite me na mišljenju: smatram da je bitnije naučiti djecu da se “jave” i “otpozdrave” nego da ih profilišemo da, kao partizani 1945, daju lozinku i odgovor. A djeca rastu bez pozdrava. Bez komunikacije.
Dodatna i vrlo značajna priča jeste stalno premetanje Crkve i tradicije. Niti je bilo vremena, niti je red, niti bi bilo efekta mom jutrošnjem sabesjedniku objašnjavati, ali: Crkva je tu da nas uputi na Vječnost, da nas sabere i tako sabrane sačuva preko granice smrti, a ne da čuva lozinke i parole (ma koliko inače lijepe bile). Prvi pozdrav Hrišćanstva jeste bio onaj grčki, “here, herete” (raduj se! radujte se!) To je ujedno i suština. Tradicija je tu kao svojevstan transporter, način prenosa. Ako ona počne da živi umjesto Smisla, ili čak da zamagljuje Smisao – onda je breme ili magla. A pred licem Hristovim neće nas Gospod pitati da li smo se “ispravno” pozdravili (jer Hristos nije KPJ) nego da li smo sa ljubavlju i radošću pozdravili i odpozdravili.
Autor: Protojerej-stavrofor dr. Darko Đogo
