Na adresu redakcije portala “Moja Hercegovina” stiglo je otvoreno pismo nezaposlenog oca četvero djece iz Nevesinja, Slavenka Šuše, koji je, kako kaže, ogorčen na državu i sistem koji je čini, te mu je jedino preostalo da svoju muku olakša tako što će se javnosti obratiti otvorenim pismom, u kome detaljno opisuje svoje lične probleme. U nastavku vam prenosimo Slavenkovo pismo u cijelosti i bez intervencija.
Koliki problem čovjek mora imati da bi ga iznio u javnost i otvoreno rekao šta mu je na srcu i šta ga boli? Da bi se javno obratio društvu putem medija, iznoseći svoje lične probleme? Ogroman! Nepodnošljiv! Ali u ovom vremenu nema drugog rješenja! Bar ću se osjećati lakše u duši,ako ništa drugo!
Dakle, da počnem!
Već dvanaest godina bezuspješno tražim posao i od vlasti i od opozicije. I jedni i drugi me prime na razgovor. Objasnim im da sam otac četvero maloljetne djece, da ni ja ni supruga nismo zaposleni, da jedva sastavljamo kraj sa krajem i da, iskreno, ni sam nemam pojma kako opstajemo. Zamolim za pomoć, ne finansijsku – to me vrijeđa kao radno sposobnog čovjeka – tu vrstu pomoći treba dati bolesnim i nemoćnim, onima koji ne mogu da rade, već pomoć u pronalaženju posla koji nemam.
Kažem da sam bio starješina VRS do 2004.godine, kada sam u sklopu reformi proglašen viškom kadra i prekinut mi je radni odnos. Od tada sam se naradio svih mogućih poslova na crno koji se mogu naći na ovim prostorima. To je rad na dnevnicu, po Nevesinju, Gacku, Mostaru, Čitluku… Svi mogući poslovi i sve moguće smjene, od prve do treće! Bio sam građevinac, drvosječa, vozač, pekar… Nerijetko su mi ostali dužni i po hiljadu-dvije KM… Nemam selo iza leđa da bih mogao da se bavim zemljoradnjom ili stočarstvom, svoju šumu i slično, već da se sve svodi na poslove na dnevnicu od kojih se bukvalno preživljava.Upitam da li znaju koja je cijena školovanja četiri đaka? Ne tražim posao u kancelariji, nisam osoba koja se plaši rada, samo tražim posao od koga mogu prehraniti porodicu i izvesti djecu na pravi put!
Pitaju me da li sam dijete poginulog borca, sa objašnjenjem da ta kategorija ima prednost u zapošljavanju. Ne, ja sam prijeratno siroče, izbjeglica iz Mostara, oca sam jedva upamtio, a brat i sestra ga se i ne sjećaju. Objasnite mi molim Vas u koju ja kategoriju spadam? Ja sam bio maloljetan u ratu, ali sam bio hranilac porodice i radio u Crvenom krstu Nevesinje na fizičkim poslovima, a uporedo sa tim se školovao! Ne omalovažavam djecu poginulih boraca, naprotiv, slažem se da imaju prioritet, ali je najgore što je to samo slovo na papiru koga se niko ne pridržava! Sve se svodi na presipanje iz šupljeg u prazno. Poslove dobijaju samo stranački aktivisti, eventualno djeca tih istih aktivista.
Neću da imenujem nikoga, sami će se oni prepoznati, ali svi saslušaju, obećaju pomoć i tu priča završi. Kad drugi put dođeš da vidiš ima li ikakvog rješenja, nade, išta-dočeka te sekretarica kojoj pređeš u dosadu dolazeći, a ključni ljudi odjednom su ili zauzeti da te prime ili su na putu (ta putovanja traju i po par mjeseci).
Na kraju ti sekretarica kaže da se potrebno najaviti za razgovor, upiše te u svesku za sastanke sa strankama i kaže: “Bićete pozvani!“, skidajući te “s vrata”. Ne zamjeram joj, ona je tu samo figura, pješak na šahovskoj tabli iza koga se kriju top i lovac.
Na jedan takav sastanak čekam od decembra 2014. godine, a još nisam pozvan. Možda će me pozvati pred neke od predstojećih izbora, kad budu grabili glasove od naroda uz obećanje da će posle izbora moj problem 100% biti riješen.
Kako čovjek da se osjeća: izmanipulisan i ogorčen na kompletno društvo i sistem, razočaran u pravdu i ljude, sa željom da ode odavde što dalje čim mu se prilika ukaže. Žali Bože mladosti koja je izginula stvarajući ovu državu koja je postala ovo što je postala – leglo političkog kriminala i na vlasti i u opoziciji, dok mali ljudi – obični smrtnici – ispaštaju, a niko ih ne zarezuje. Bitno je da se oni i njihova djeca osjećaju dobro, da se slikaju po morskim plažama, troše po kladionicama i noćnim provodima, a da li će moje dijete ili stotine sličnih slučajeva imati sutra za hljeba-nije važno. Njima niko ne isključuje struju, Njihova djeca ne znaju šta znači nema! Oni su predodređeni za dobar i bezbrižan život! Oni su vladari, a mi sirotinja raja. Može im se!
Samo zaboravljate Gospodo da Vam je narod dao tu moć koju imate, i da Vam je narod i oduzima. Zapitajte se čija je do zore sijala. Možda je na Vašoj strani moć, ali na mojoj i ostale sirotinje je Bog.
Mislite o tome!
S poštovanjem,
Šuša Slavenko, dugogodišnji nezaposleni građanin Nevesinja!
IZVOR:MOJA HERCEGOVINA
