Trenutno je život za nas mnoge stao, i još uvijek ne mogu tačno odrediti kako se osjećam prema cijeloj stvari, ali znam ovo:

JA SAM ISCRPLJENA!

Možete zabiti i viljušku u mene, ali ja više nemam snage, gotova sam.

Umor mi nije nepoznat. Još uvijek ustajem nekoliko puta tokom noći zbog naše jednogodišnje ćerke. I dok spavam očekujem šiljaste stvari poput koljena i laktova koji me udaraju u rebra u 3 sata ujutru dok se naši sinovi penju u krevet pored mene.

Obično radim do ponoći ili duže, dok je u kući dovoljno tiho da mogu da čujem svoje misli. Spavanje i ja smo u najboljem slučaju poznanici.

I prije sam bila umorna, ali ne ovako.

Proteklih nekoliko nedelja obuzela me je bolna, teška iscrpljenost.

Ovaj umor mi ne može držati oči otvorene, ali ne mogu ni zaspati od njega.

Osjećam se iscrpljeno na skoro svaki mogući način.

Fizički sam iscrpljena od bacanja i okretanja tokom cijele noći. Od stalne brige o djeci. Umorna sam od guglanja simptoma u kasne sate i čitanja vijesti. Osjećam se ravnodušno tokom dana a sve misli me stignu kad glava udari u jastuk i um mi počne ubrzavati.

Mentalno sam iscrpljena od brige koja visi i nad najslađim trenucima. Umorna sam od igre čekanja u koju smo zapeli. Od smišljanja novih načina da zabavim djecu iako sam sama sebi dosadila od uma i monotonije.

Emocionalno sam iscrpljena i od ovo malo strpljenja koje imam. Od bola srca zbog voljenih koje vjerovatno mjesecima neću vidjeti. Od naprezanja interakcije sa ljudima koji se nalaze na sopstvenim emocionalnim toboganima. Umorna sam od dnevnih oscilacija “sve će to biti u redu” do najnižih nivoa “i nebo će pasti”.

Samo sam umorna.

Od stresa.

Sumornih naslova.

Ne mogu da nađem ravnotežu koliko god se trudila.

Umorna sam od čekanja – iako zapravno nisam sigurna šta ja to čekam.

Umorna sam od svog hrabrog lica zbog djece koja ne razumiju šta se dešava.

Umorna sam od umora.

Imam želju da legnem u krevet i navučem prekrivače preko glave. Želim da me neko probudi kad se sve ovo završi ili trenutak prije.

Ustajem ujutru iz kreveta čak i kad ne mogu da otvorim oči.

I dalje odgovaram na ista pitanja po ko zna koji put, jer je ova pandemija samo učinila moju djecu znatiželjnijom.

Stalno sam u obavezama zbog porodice, posla, kućnih obaveza pa vjerovatno zato nemam vremena za sebe.

Nastavljam dalje jer zaista nema druge alternative.

Iscrpljenost od života tokom globalne pandemije više je nego što sam ikad zamišljala, ali neće ovo zauvijek trajati. Znam to.

Jednog dana stvari će se srediti. Bacićemo ovaj teret sa sebe i počećemo normalno da dišemo. Imaćemo priliku da napunimo baterije svojih tijela, srca i umova.

Ali za sada- da prijatelji moji – iscrpljena sam na sve moguće načine. A znam da ste i vi. Trenutno na svijetu ne postoji dovoljno šoljica kafe ili dremke od 20 minuta koji bi smanjili ovu iscrpljenost, ali mojih 20 šoljica kafe i ja još uvijek ne odustajemo.