Ako je vaš posao takav da (najmanje) osam sati dnevno morate da sjedite u kancelariji, pristojno obučeni i sa šoljom kafe i ručkom poručenim iz obližnje picerije ili donjetim od kuće u plastičnoj ambalaži sa poklopcem, dok oko vas zvone telefoni, a napolju je divan sunčan dan koji vi propuštate, onda ste sigurno makar jednom pomislili – kako bi bilo da radim kao frilenser?
O istom sam maštala i ja, a prije godinu dana sam i uspjela da se prebacim sa „kancelarija od 9 do 17“ da „radim gdje i kad hoću“. Posao u kancelariji me je gušio, a ideja da negdje moram da budem osam sati dnevno ozbiljno ugrožavala moje poimanje slobode. One male, ali zapravo najvažnije slobode – šta radiš tokom jednog običnog i ni po čemu posebnog dana. Ili, tačnije, kome i za koliko novca prodaješ svoje vrijeme, taj najvrijedniji a vrlo ograničen resurs.
Počela sam sa ozbiljnim frislensingom vrlo brzo nakon donjete odluke, zato što sam uvijek nešto od takvih poslova imala pored ovih redovnih. I kada se redovni povukao, odlučila sam da se skroz „prebacim“ na frilenserski način života.
U početku je stvarno sjajno. Tačnije, sjajno je i poslije godinu i po dana, ali uz značajan upliv realnosti. A ta realnost baš i nije nešto što ćete pročitati bilo gdje. O tome se baš mnogo ne govori, a svaki frilenser, koji ne odustaje od ideje da to i ostane, suoči se sa makar nekim od sljedećih stvari:
- Radni dan… je uvjek. Ako odete na Google Images i ukucate „freelancing“, pojaviće se (između ostalog) slike nasmijanih, veselih ljudi koji na plaži piju koktelčić, a u krilu im je laptop putem kog obavljaju svoj frilenserski posao. Lako se stiče slika: frilensing = sloboda da radite gdje i kada hoćete. Iako je ovo tačno – stvarno možete da radite odakle i kad god želite, realnost je ipak maaalo drugačija. Recimo, radni dan može da počne u 8 ujutru, a da se ne završi do ponoći. Razlozi tome mogu biti razni: niste se dobro organizovali, imate previše posla, taman kad mislite da ste završili, javlja se klijent sa nečim što mu treba za juče i tome slično. Nekada ćete stvarno živjeti idilu kao što je „sjedim u parku u sunčano podne i nigdje mi se ne žuri“, ali dani kada nećete znati da razlikujete radno od bilo kog drugog vremena biće ipak češći. Što je, zapravo, dobra stvar, jer znači da imate posla, što je za svakog frilensera veoma važno. Mi nemamo tu „beneficiju“ da sjedimo cio dan i buljimo u ekran a da smo za to plaćeni, kao što se ponekad možete „provući“ na kancelarijskim poslovima.
- Bićete usamljeni i bez „dodatnog para očiju“. Ako je vaša priroda takva da vam prija rad u miru, tišini, bez mnogo intenzivne komunikacije sa ljudima, onda će frilensing za vas biti pravo uživanje. Ipak, i ovo uživanje ima svoju „tamnu“ stranu: ponekad ćete biti toliko usamljeni dok radite (ako radite od kuće), da ćete razmotriti to da li je previše sumanuto da razgovarate sa svojim kućnim biljkama (jeste i nemojte). Ali, ne radi se samo o usamljenosti, već i o tome što će često da vam fali neko da mu pokažete šta ste uradili i dobijete od njega mišljenje. I dalje to možete, ali preko mejlova i telefona, bez kontakta uživo i sa značajnijim gubljenjem vremena nego da ste samo došetali do susjednog stola i kolegi rekli „Kako ti se ovo čini?“ To i jeste razlog zašto je stvaranje radnog prostora za frilensere dobra ideja, ali ja je nisam koristila, jer mi je benefit rada od kuće još uvek prioritet (u prevodu: trošim mnogo manje šminke otkad radim od kuće).
- Mislićete da ima vremena za sve. Ustali ste rano, cio dan je pred vama. Predivan osjećaj! Isplanirate da u dan ubacite i, recimo, odlazak u kupovinu i čitanje knjige. Imate pred sobom plan šta treba uraditi za danas i naizgled ništa vam neće pokvariti planove. Međutim, telefon zazvoni jednom i nešto je baš hitno, stižu mejlovi isto tako hitni, ili vas zove prijateljica koja rijetko dolazi u vaš grad i pita vas da li može da svrati na kafu jer zna da imate fleksibilno radno vrijeme… i eto, od vašeg isplaniranog dana neće ostati ništa sem jurnjave da oko ponoći završite makar pola, pa da za sutra prebacite sve što niste stigli danas. Ni ovi dani nisu pravilnost, ali ni rijetkost. Dešavaju se, a ono što je najzanimljivije u vezi sa njima je što ponekad nemate pojma da vam sljeduje takav dan sve dok se ne nađete usred jednog.
- Godišnji? Koji godišnji? Kad ste frilenser, možete da zaboravite na klasičan „dvije nedelje ležim na plaži i ne mislim ni o čemu vezanom za posao“ godišnjem. Nije istina da nećete imati godišnji uopšte. Hoćete, ako se dobro organizujete, pa završite sav posao ne na vrijeme, nego prije vremena. Jesam li već spomenula da nemate nikakve šanse u frilensingu ako nemate odličnu sposobnost organizacije? Elem, isplaniraćete godišnji, stalnim klijentima javiti kakva je situacija i moći da pobjegnete negdje na neko vrijeme. To, međutim, ne znači da i dalje nećete dobijati mejlove, jer možda je onaj klijent od prije šest meseci odlučio baš sad da su mu ponovo potrebne vaše usluge. I nećete ga pustiti da čeka na odgovor danima, što znači telefon/računar u ruke i kuckanje… Isto ovo važi i za bolovanje, s tim da njega ne možete da planirate, ali na klasično bolovanje isto zaboravite; uvek će vam pola mozga biti ispred računara ili će vas makar gristi savest što zaostajete s poslom.
- Osećaj da ste nešto zaboravili. Otkad sam počela da se bavim frilensingom, pojavio mi se taj osećaj koji mi nijednog trena ne napušta. Pa i kad pobegnem na kratko negdje baš daleko, i dalje imam misli kao što su „Jesam li sigurno svima poslala sve što je trebalo?“ ili „Da li postoji nešto jako važno što već danima zaboravljam?“ Ne, u realnosti ne postoji, ali misli su uvijek tu, iako su svi zadaci ispisani i posloženi prema prioritetima u rokovnik, obilježeni markerima različitih boja sa idejom da vas ta slika umiri… Ali to se ne dešava, jer često imate osjećaj da nešto važno zaboravljate, a na toliko ste strana da ta mogućnost stvarno i postoji.
- „A gdje ti radiš?“ Poslednje dvije stavke odnose se na to kako okolina doživljava vaš posao, što baš i ne treba mnogo da vas zanima. Tu prevashodno spadaju starije generacije, koje još uvek misle da su honorarci isključivo kukavci koji rade glupe poslove dok ne nađu neki pravi, a pravi mora da podrazumijeva kancelariju i sve po redu. Objašnjavanje šta radite i da vam to nije privremeno će da traje u početku, a onda kasnije, kao što sam ja, smislite nešto što će im dati dovoljno, ali ne previše informacija o tome šta radite. Moje je „Pišem za pare“. Onda usljedi „Pa ima li posla?“, odgovor „Ima“ i tu se uglavnom završi razgovor na tu temu, osim ako niste blesavi da se upuštate u diskusiju zašto je strava biti frilenser sa nekim ko je radio dok je Tito bio u punoj snazi.
- „Koliko zarađuješ?“ Ako vam ovo pitanje često postavljaju ljudi u vašoj okolini, onda je možda vrijeme da promjenite ljude. Ili okolinu. Sve u svemu, nije problem kada vas drugi pitaju, problem je kada sami to sebe pitate i nemate blagog pojma kakav je odgovor. Frilensing je takav da ovog mjeseca možete super da zaradite, ali već sljedeći može biti mnogo manje produktivan. Prosto, klijenti dolaze i odlaze, angažmani počinju i završavaju se, tako da će vam biti veoma teško da znate koliko stvarno mjesečno zarađujete. Dobra strana je ta što ćete konačno i stvarno naučiti da štedite. Loša stvar je što će vam nekad honorari kasniti, pa ćete imati mjesece kada ste padali na nos od posla, a na kraju se preračunavate da li ćete imati za račun za struju. No, novac uvek dođe i uvek je dobrodošao, a upravo iz ovakvih razloga imate „štek za crne dane“. Dovoljno je jednom da se pogrešno preračunate i već sledeći put ćete naučiti lekciju.
Kao i svaka forma rada, ova ima neke odlične i manje odlične strane, a sve je samo pitanje prioriteta. Ako vam je najvažnije da plata bude svakog 15. u mjesecu i da tačno znate da zatvaranje vrata od kancelarije kada iz nje izlazite znači da ste se potpuno isključili iz posla (mada srećno vam s ovim svakako, posebno ako radite u privatnom sektoru), onda frilensing nije za vas. Ako vam je, pak, najbitnije da ste samostalni, da odlučujete za sebe i budete slobodni koliko je to u današnjem svijetu moguće, te nećete odljepiti usljed nepredvidivosti primanja, radnog vremena i količine posla… onda vrijedi razmatranja.
Ne dajte da vas zavaravaju kako je frilensing samo za pustolove i kako je to egzotika u našoj zemlji. Nije, samo je pitanje toga šta su vam prioriteti. Ideju o sigurnom poslu svakako možete da okačite maci o rep jer to ne postoji, pa ako je već sve neizvjesno, hajde da onda uživamo u toj neizvjesnosti!
