Takvo ime su mu dali već prvog dana, od dolaska na svijet. On cvili, skakuće, trčkara uokolo kada osjeti njihov dolazak, približavanje, umiljati glas ovo dvoje blizanaca.

Milica i Nikola Misimović su učenici drugog razreda Osnovne škole “Lepa Radić” u Vrbaškoj kod Gradiške.

Njih dvoje vole životinje, naročito pse i mačke, potom jaganjce, zečeve,  prasad, pa čak i žabe koje skakuću na kiši po dvorištu. Spasavaju i vrapce kada padnu sa krova. Milica i Nikola čuvaju i hrane ribice u tegli od stakla, koje, zajedno sa starijim bratom Nemanjom, love u obližnjem potoku.

“Svi oni su naši ljubimci, sve životinje. Ovo maleno štene sada najviše volimo. Bilo je slijepo nekoliko dana i sada je progledalo. Kada je bila oluja i prevrnula kućicu za pse, spasili smo ga iz vode. Drhtalo je u jaruzi. Ugrijali smo ga u džemperu i pored šporeta. Sada je dobro, opet se mazi i igra sa nama i sa mačkom Julijom, zajedno”, veli Milica, prinoseći nam u naručju mačku i psića, zajedno.

“Oni se griju, jedno o drugo, i zajedno spavaju. Macu sada učim, vježbam je, kako da se uz ljestve, uz basamake, ako ne znate šta su ljestve, da objasnim, penje na kućni tavan. Gore ima miševa, pa neka ih lovi. Tata kaže da miševi jedu žito i prave štetu”, raportira Nikola gradeći kule u gomili pijeska.

Igra se tu većim dijelom dana. Milica se ne odvaja od njega. Stalno su zajedno. Njih ne interesuju moderne tehnologije, ni mobilni telefoni, oni se igraju u pijesku, u potoku, u njivi, sakupljaju travu, cijepaju drva, majstorišu koješta, zakivaju eksere u daske i drvene stubove, gdje god je potrebno i gdje nije.

Kad su Misimovići gradili ostavu za ogrev, požalio nam se njihov otac Miki, Nikola je poremetio temelj i oplatu.

“Njih dvoje se najviše bave, zabavljaju životinjama i alatkama. Nikola ne ispušta iz ruku čekić, budak, lopatu… Stalno je u akciji. Eto, tek što su majstori izbetonirali temelj za ostavu i otišli drugim poslom, Nikola je odmah poskidao oplatu, raskovao daske i povadio podupirače. Beton se rasuo, a građevina poremetila”, požalio se Miki Misimović koji, zajedno sa suprugom Zorom, podiže i vaspitava troje djece, dvojicu sinova i kćerku. Njihov svijet, njihove preokupacije i zanimacije uveliko se razlikuju od onih kod druge djece u cijelom kraju.

“Nidžo, kako si u školi opisao domaće, a kako divlje životinje”, upitasmo ovog radoznalca, vještog lovca na gliste i puževe, hvatača žaba i kornjača, istraživača svega i svačega u svome okruženju, ponajviše u pijesku i blatu. Na odgovor nismo dugo čekali.

“Učiteljica je kazala da domaće životinje žive u domaćinstvu, a divlje u šumi. I sve sam tačno odgovorio, a opet nisam dobio peticu. Ne znam zašto”, zagonetno reče Nikola, rasipajući pijesak u krug i tapkajući u kalupe od starih čaša.

“A ono o lisici, kako si odgovorio? To ispričaj”,  dodade Milica. I ode.

“Rekao sam da je lisica domaća životinja. Učiteljica pita kako. Tako što moja baba Gospova, koja živi u Krajčinovcu, kaže da lisica nikada ne izlazi iz njenog kokošinjca. Stalno je među kokošima. Eto, vidite da je domaća, šta bi drugo bila”, ne popušta Nikola u svom zaključku koji, u praktičnom smislu, ima utemeljenje u Gospovinom, nepobitnom iskustvu i mudroj, na logici zasnovanoj teoriji njenog vižljastog unuka.

“Nikola je danas iz srpskog jezika dobio jedinicu”, opet se Milica uplete u priču, nismo ni primijetili kada se opet vratila sa psićem u naručju. To reče pa dodade da je ona dobila trojku, jurnu iza kuće, da se koji put prometne na ljuljašci okačenoj o željeznu cijev. Nikola se nađe u neprilici.

“Istina je to. Pravedno je. Nisam naučio lekciju, lovio sam ribu na Jablanici,  i dobio jedinicu. Tako je bilo. Živa istina”, odgovori Nikola i nastavi svoju rabotu među gomilom građevinskog materijala pored kuće. Nedavno su dograđivali kuću pa sada ima svega od neutrošenog materijala. To je za njega neopisiva uživancija. Sve dok mama Zora ne dođe sa posla. Tada je već druga priča, jer domaći zadaci postaju važniji od svega drugog što ovo dvoje učenika zaokuplja po cijeli dan.

“Nikola, kada naučiš lekciju pa udarnički nastaviš školu i nauke, koji zanat bi najviše volio izučiti”, stavismo na novo iskušenje junaka ove priče i aktera svakojakih čudesa u čarobnom svijetu mašte.

“Učiću zanat za pečenje roštilja, prasetine i jagnjetine. To mi se najviše dopada. A sada, ponesi praćku, idemo u lov na svrake”, odbrusi Nikola kojeg, kao i njegovu sestru Milicu, krase poslušnost i ljubav prema životinjama. Mobilni telefoni i druge zanimacije modernog doba ove sedmogodišnjake uopšte ne interesuju.

Želja

Imaju li Milica i Nikola želje i koje, upitasmo. Nikola se prvi izjasnio. “Imam, ja bih volio otići u zoološki vrt, da vidim zmije, magarce i žirafe.” Milica ga prekide.

“Šta ti je, ne žive magarci u zoološkom vrtu, nego na njivi u Čatrnji. Čuvaju ovce. Ja sam ih vidjela nekoliko puta. Ja bih željela da idem na priredbu o modi, da se upoznam sa nekim manekenkama. To je moja želja. Imam i ja manekensku haljinu, donijela mi tetka Nada iz Njemačke”, sramežljivo reče Milica, kao da odgovor odstupa od njenih svakodnevnih obaveza i interesovanja.

Nemanjini ovca i pas

Nemanja Misimović, stariji Miličin i Nikolin brat, sada uspješan fudbaler u mladim selekcijama gradiške Kozare, dugo je hranio i igrao se sa ovcom i psom.

Ove dvije životinje pratile su ga do obližnje škole, igrale se sa đacima i satima trčkarale uokolo, čekajući da školsko zvono oglasi kraj nastave. Vraćali su se kući opet zajedno. Njih troje. Tako danima. Dječak, za njim ovan pa pas. To je bio prizor koji su mnogi u Vrbaškoj zapazili i divili se malom ljubimcu životinja. Ovu ljubav Nemanja je prenio na Milicu i Nikolu, a on u sportu pronašao svoj novi svijet za dokazivanje.