Razgovarao: Harun Hotić

Obično upisujemo djecu na sportske aktivnosti da potroše višak energije, da poboljšaju motoričke sposobnosti, da se ne dosađuju kod kuće u slobodno vrijeme, da podignu imunitet kroz fizičku aktivnost i boravak na zraku. Naravno, sve od navedenog su dobri razlozi. Ali, sport je i puno više od same rekreacije. Sport je škola u kojoj djeca uče životne lekcije, koje će teško naučiti negdje drugo. Zbog svoje vrijednosti vrata sporta trebala bi biti otvorena svima koji se za njega odluče.

Bavljenje sportskim aktivnostima važno je za djecu s invaliditetom, jer se time poboljšava njihova tjelesna kondicija, mišićna izdržljivost, snaga, koordinacija pokreta i kardiovaskularna izdržljivost. Sudjelovanje u sportskim aktivnostima doprinosi socijalizaciji djece s invaliditetom, smanjuje se razina stresa, ublažavaju simptomi anksioznosti i depresije, potiče pamćenje i učenje, podiže raspoloženje i samopoštovanje što značajno doprinosi njihovom mentalnom zdravlju.

Saznanje o važnosti fizičke aktivnosti i razvoja posebno je bitno kod djece. Pravilan psihofizički rast i razvoj preduslov su dobrog zdravlja svakog djeteta. Kada govorimo o Bosni i Hercegovini poznato nam je da država obiluje mnogobrojnim sportskim i rekreativnim klubovima, koji su dostupni djeci i mladima. Međutim, da li su i koliko su dostupni osobama sa invaliditetom? Za ovaj intervju kontaktirali smo uspješnog Kapo Amela, magistra sporta i tjelesnog odgoja i osnivača plivačkog kluba za djecu i mlade s invaliditetom “Spid”.

Kapo je u septembru 2015. godine kao jedini predstavnik Bosne i Hercegovine učestvovao na Internacionalnom kampu za trenere plivanja za osobe s invaliditetom u Istanbulu, nakon kojeg se odlučio osnovati plivački klub za osobe s invaliditetom u Sarajevu. Takođe, on je prvi trener plivanja koji uspješno provodi metodu Halliwick u trenažnom procesu osoba s invaliditetom, te bilježi nevjerovatne rezultate u rehabilitaciji i resocijalizaciji članova kluba, a koji su prepoznati i od autoriteta drugih zvanja poput ljekara, logopeda, psihologa itd.

Kada je Vaš klub nastao, koliko članova broji i šta je to što Vas je ponukalo da osnujete klub koji će bit namijenjem djeci i mladima s invaliditetom?

Klub je osnovan u novembru 2015. godine, ali je sa zvaničnim radom započeo krajem februara 2016. godine iz jednog jedinog razloga, a razlog je jer smo željeli da plivanje za osobe sa invaliditetom bude dostupno svima, a to znači besplatno. Jedan od razloga zbog kojih sam želio da im sve bude besplatno je taj što se njima sve naplaćuje, a ja smatram da je sport pravo svakog čovjeka i da ako želimo da imamo zdravu naciju moramo ulagati u njega. Članstvo u klubu jeste besplatno i tako će da bude, sve dokle god budemo bili u mogućnosti pokrivati troškove koje imamo prema bazenu za korištenje resursa istog, troškove za nabavku sportske opreme, za nastupe na takmičenjima kako domaćim tako i na međunarodnim.  Klub trenutno broji 92 aktivna člana sa različitim vrstama, stepenima i oblicima invaliditeta, dok sa tipičnim razvojem imamo oko 80 djece.

Ono što me potaklo da započenem sa svim ovim jeste situacija u kojoj sam se našao kao spoljni saradnik pri Olimpijskom bazenu Otoka u realizaciji programskih aktivnosti u elementarnoj školi plivanja. Naime u grupi sam imao jednog dječaka koji ima Down syndrom. S obzirom da je zaostajao u razvoju, pa tako i u grupi, ja sam se potrudio i našao način da on radi vježbe kao i ostala djeca tipičnog razvoja. Na kraju ciklusa od 12 treninga imali smo finalno testiranje, gdje je dječak radio sve kao i ostala tipična djeca na šta sam bio jako ponosan. Moj nadređeni mi je prišao i pitao me zašto sam to dozvolio sebi? Ja sam ga pitao šta? Na šta sam dobio odgovor pa da te jaše! To je bio glavni razlog i moj pokretač, zašto sam krenuo u malo istraživanje da vidim da li se u Bosni i Hercegovini neko bavi sličnom problematikom. Došao sam do zaključka da se niko nikada na tom nivo nije bavio adaptivnim plivanjem ili paraplivanjem. Uzimajući u obzir šta sve rade naši sjedeći odbojkaši te sam i sam direktno involviran u rad sjedeće odbojke, došao sam na ideju da pokrenem plivački klub “Spid”.

Zbog čega ste se odlučili da će u fokusu Vašeg rada biti osobe s invaliditetom, objasnite nam na koji način plivanje pomaže osobama s invaliditetom?

Nažalost znamo da su osobe sa invaliditetom zbog našeg balkanskog mentaliteta u podređenom položaju, te da svi gledamo i stavljamo u fokus šta to oni ne mogu. Poznavajući sjedeće odbojkaše koji su dva puta u isto vrijeme imali objedinjene sve velike titule (prvaci Evrope, Svijeta i Paraolimpijski prvaci) i šta sve oni mogu učiniti mi gledamo, tražimo i izvlačimo najbolje iz njih, zapravo tražimo i gledamo šta oni mogu učiniti. A  znamo da mogu mnogo.

Za plivanje mogu reći da je jedini sport kojim se mogu baviti sve osobe sa invaliditetom, bez obzira na vrstu, stepen ili oblik invaliditeta. Pomaže im prije svega u poboljšanju zdravstvenog statusa, u rehabilitacijskom smislu, pa tek onda na kraju i u takmičarskom smislu. Dakle, utiče na njihov psihofizički status te izgradnju što boljeg statusa u društvu. Jednostavno, glavni ciljevi kluba su rehabilitacija, resocijalizacija i inkluzija osoba s invaliditetom u sve sfere našeg društva.

Znamo koliko je važan sport za svakoga, a posebno da daje dobre rezultate kod osoba s invaliditetom. Smatrate li da država ne pruža dovoljnu podršku osobama s invaliditetom kada je sport u pitanju?

Sport je pravo svakog čovjeka. Osobe sa invaliditetom su ravnopravni članovi našeg društva i itekako imaju pravo da se bave sportom. Kod nas u Bosni i Hercegovini sport je na jako niskim granama, a posebno sport osoba sa invaliditetom. Generalno, nedostaje nam znanja. Prije svega, obrazovni sistem je tako napravljen da se ne izučava konkretno sport osoba sa invaliditetom te se potencijalni budući profesori sporta ne educiraju u smislu rada sa osobama sa invaliditetom. Dakle, potrebne su neke sistematske promjene. Da imamo ako pogledamo na sami početak kada nismo imali ništa. Itekako nemamo i nije sistematska podrška u smislu da ne moramo brinuti kako ćemo platiti bazen i hoćemo li moći sljedeći mjesec plivati besplatno. Nekako se sve svodi na projekte. Svaki projekat ima svoj početak i kraj. Šta poslije projekta? Trebala bi nam sistematska i dugoročna podrška obzirom da imamo mnogo članova, a ima ih još nemali broj koji bi mogli postati, ali nemamo mogućnosti što finansijske, što u nedostatku stručnog kadra.

Kakva je podrška i saradnja uopće, na koji način opstajete, koji su to problemi i poteškoće sa kojima se susrećete u Vašem radu?

Kao što sam već pomenuo u većini slučajeva funkcionišemo kroz projekte. Imamo podršku Ministarstva kulture i sporta Kantona Sarajevo, Grada Sarajevo i kompanije Bh Telecom. Da je dovoljno moram priznati da nije, ali da može bolje sigurno da može. Naše je da radimo i pravimo rezultate, a nadam se da će neko to već prepoznati. Smatram da su definitivno finansije i nedostatak stručnog osoblja najveće prepreke s kojima se susrećemo u radu. Od onih ustaljenih ili bolje rečeno problema na dnevnoj bazi je mnogo, navest ću nekoliko primjera kao što je parking, dolazak i ulazak osoba sa invaliditetom na plivalište , ali i nedostatak empatije društva.

Kapo nam je za kraj rekao da je najponosniji na činjenicu da su članovi kluba, ali i njihovi roditelji jedna velika porodica. Kako oni sami kažu “mi jedna velika #porodicaSPID”.

Ono što sa sigurnošću možemo reći jeste da uz rad i trud, ali i potrebnu podršku zajednice, ovaj potez svake hvale vrijedan i odličan je primjer inkluzije. Nažalost, u našoj zemlji jedan je od rijetkih primjera klubova ove vrste, zapravo, to mjesto koje pruža utočište i podršku djeci s invaliditetom i gdje se oni osjećaju kao sva druga djeca.