Razgovarala: Anesa Agović

Ograničavanje ljudskih prava i ograničavanje pristupa servisima države na osnovu invaliditeta jednako je opasno i nedopustivo kao i ograničavanje prava po osnovu boje kože, vjeroispovijesti ili etničke pripadnosti. Svi građani Bosne i Hercegovine, bili oni osobe s invaliditetom ili ne, moraju imati jednak tretman pred državom, ali danas je nažalost tako samo u deklaracijama. Osiguravanje jednakog tretmana osobama s invaliditetom nije pitanje socijalne pomoći nego osnovnih ljudskih i građanskih prava. O osobama s invaliditetom,  ostvarivanju njihovih prava, inkluziji i borbi za jednakost, razgovarali smo sa Selvedinom Dedićem, predsjednikom Udruženja roditelja osoba sa cerebralnom paralizom i drugim onesposobljenjima “DLAN” Zenica.

Predstavite nam Vaše udruženje, koliko broji članova, kakva je struktura zaposlenika, i koje vrste usluga pružate?

Selvedin Dedić: Udruženje roditelja osoba sa cerebralnom paralizom i drugim onesposobljenjima “DLAN” Zenica osnovano je 2011. godine sa ciljem podrške i pomoći djeci i osobama sa poteškoćama u razvoju i njihovim porodicama. Udruženje trenutno broji nešto više od 150 članova. Trenutno u sklopu aktivnosti Servis centra za podršku porodicama djece i osoba sa poteškoćama u razvoju sa korisnicima radi šest zaposlenika i dva vanjska saradnika. Od zaposlenika imamo edukatora/rehabilitatora, medicinsku sestru, psihologa, pravnika, zaposlenika u administraciji, rukovodstvo Servis centra, vozača i higijeničarku. Usluge koje pružamo kroz rad Servis centra su kratki boravak (do četiri sata) u dvije smjene, socijalno – medicinske usluge, individualni i grupni rad sa korisnicima i članovima porodica, vanjske aktivnosti, psihološku podršku, terenski rad, usluge prevoza za korisnike od kuće do Servis centra i obrnuto. Sve usluge su potpuno besplatne za korisnike i njihove porodice.

Odakle ideja za osnivanjem Udruženja “Dlan” i šta je ono što vas motivira da iznova doprinosite inkluziji osoba s invaliditetom?

Selvedin Dedić: Ideja za osnivanjem rezultat je želje i rada dva roditelja koji su pri susretu u bolnici došli na ideju za osnivanjem Udruženja kako bi radili na ostvarivanju prava i izgradnji bolje budućnosti za populaciju osoba s invaliditetom. Motivacija proizilazi iz činjenice da smo u ovih deset godina rada napravili značajne korake i dali doprinos izgradnji bolje budućnosti za sve, olakšali porodicama, te u njihovim životima postali neko na koga mogu računati i na koga se mogu osloniti.

Da li je u našem društvu inkluzija iluzija ili ipak nešto moguće?

Selvedin Dedić: Inkluzija je vrlo širok pojam, ali nažalost, u našem društvu se većinski vezuje za uključivanje djece i osoba sa poteškoćama u škole što nije baš u potpunosti tačno. Inkluzija u obrazovanju jeste jedan od segmenata ali nije jedini. Za naš pojam, inkluzija znači uključivanje u sve sfere života, poštujući tako osnovna ljudska prava bez obzira na poteškoću. Naime, u posljednjih nekoliko godina, ovaj pojam je uveliko napredovao u našoj zajednici kroz praksu ali još mnogo toga treba da se uradi i uloži da bi se naše društvo moglo nazvati inkluzivnim. Zajednica bi trebala obezbijediti resurse, te razumijeti potrebe i poznavati prava osoba sa poteškoćama kako bi se sve složilo i zajednički radilo na tome da inkluzija ne bude iluzija i ne ostane mrtvo slovo na papiru. Kao naš doprinos razvoju inkluzije Udruženje “DLAN” je učesnik u pilot projektu za reformu sistema procjene djece sa poteškoćama u razvoju u deset kantona Federacije Bosne i Hercegovine kroz rad komisije Međunarodne klasifikacije zdravlja, invaliditeta i funkcionisanja. Kao društvo smo daleko od onog što se dešava u svijetu, mnogo toga još treba uraditi ali smo sretni što se u posljednjih nekoliko godina napredak malim koracima vidi.

Na koji način opstajete u smislu izvora finansiranja i da li je rad vašeg Udruženja bio ugrožen tokom pandemije?

Selvedin Dedić: Po pitanju izvora finansiranja, stalne izvore nemamo, te kao i većina nevladinih organizacija rad finansiramo kroz projektne aktivnosti, dok aktivnosti i rad Servis centra finansira USAID kroz Program podrške zaštiti ljudskih prava INSPIRE. Što se tiče rada za vrijeme pandemije, Servis centar je radio kontinuirano kroz prilagodbu načina rada, a sve ostale projektne aktivnosti djelimično su bile ugrožene, jer je količina raspoloživih sredstava bila smanjena zbog preusmjerenja na borbu protiv pandemije.

Kako biste opisali poštivanje ljudskih prava osoba s invaliditetom u Vašem gradu/kantonu?

Selvedin Dedić: Poštivanje ljudskih prava osoba s invaliditetom bih opisao isto kao i inkluziju, pomalo luzija a pomalo mrtvo slovo na papiru. Ljudska prava se često krše ne samo za populaciju osoba s invaliditetom nego i za ostale populacije. Potrebno nam je još edukacije, srušenih barijera u ljudskim glavama jer vjerujemo da ih je tamo najviše, te međusobnog poštovanja i truda da izjednačimo mogućnosti za sve.

Da bismo pružili adekvatnu podršku i zaštitu našim korisnicima, trudimo se da kroz kontinuiranu edukaciju i praćenje situacije u društvu omogućimo našem stručnom timu napredovanje. Ono što bismo istaknuli kao važno jeste činjenica da svi naši zaposlenici svoj posao rade profesionalno i sa osmijehom, a povjerenje korisnika naša je garancija da idemo pravim putem.

Kakva su vaša iskustva u borbi za ljudska prava osoba s invaliditetom?

Selvedin Dedić: Moram priznati da iskustva za ovih 10 godina ne manjka. Od onih gdje su nam se javljale porodice i govorile da ih zajednica ne prihvata do onih gdje dijete ili osoba budu maximalno prihvaćeni, sistem se prilagodi njihovoj poteškoći, a poteškoća postane prednost i pozitivno utiče na zajednicu. Borba za ljudska prava je teška, mukotrpna, ali smo sretni da smo mi baš kockica u mozaiku onog lijepog i dobrog što postoji u našem sistemu.

U toku razgovora već smo pomenuli da nam kao društvu i zajednici nedostaje senzibiliteta ali i želje i volje da gradimo budućnost jednaku za sve. Nedostaje nam sistem koji će rješavati probleme i zadovoljavati potrebe bez da to rade pojedinci ili organizacije. Očigledno je da nedostaje mnogo toga, prvenstveno ljudskosti, prihvatanje drugih i drugačijih i život bez predrasuda. Nadamo se da ćemo svi zajedno graditi bolji i sigurniji put, sklapati kockice ka sigurnijoj i boljoj budućnosti za sve.

Po svemu sudeći, ostaje nam da se nadamo da će se jednoga dana stanje u državi znatno promijeniti na bolje kada su u pitanju poštivanja ljudskih prava osoba s invaliditetom te njihova inkluzija u svaku sferu društva.