Raša Popov, jedan od najomiljenijih pisaca za decu i odrasle, novinar i autor kultne dečije emisije „Fazoni i fore“ održati “školski čas” u Dječijoj biblioteci, sutra, 14. decembra, u 11.00 časova. Osim u Dječijoj biblioteci Raša Popov će održati čas i u osnovnim školama „Aleksa Šantić“ i „Sveti Sava“.
Rođen je 26. juna 1933. godine u Mokrinu, na sjeveru Banata. Po sopstvenom svjedočenju za njegov život su važni: mokrinski mlinovi i crkva, bečkerečki Begej između dva mosta i kuća u Zrenjaninu, novosadski bećar-štrand i đačko igralište. Razume se, ne jedino to. Ali, najpre to.
U jesen 1952. godine iz Novog Sada gde je završio gimnaziju odlazi u Beograd. Tamo je besneo spor o modernizmu u poeziji. On se zasukanih rukava i zažaren bacio u vatru javnog života gledajući da obavlja posao zbog kojeg je na ovom svijetu: da demistifikuje, da osvježi, da dokaže, da stvori jedno razuđeno i razbacano na sve strane pre svega književno djelo koje da se sakupi i objasni zahtjevaće bataljone istraživača, klasifikatora, tumača i kritičara, koji će se neprekidno zbunjivati što nikako da dokrajče posao koji će im se na početku činiti sladak i lak. Jer, počeće od svega nekoliko knjiga poezije: DVA OKA, objavljene u “Nolitu” 1963, GVOZDENI MAGARAC, u Književnoj opštini Vršac 1976, ŽABAC KOJI NE ZNA DA ĆUTI, U “Dnevniku” 1987, TRULEŽ ZGLAVE, Književne zajednice Novog Sada i Kikinde, 1991, dve drame iz 1958. i 1960. godine ORMAN OD ISTORIJSKOG ZNAČAJA i NOVI ČOVEK NA CVETNOM TRGU koje su igrane 1962. godine, da bi ova druga do dana današnjeg ostala zabranjena, a završiće (ako će ikako završiti) s prekopavanjem po novinama i časopisima gdje je objavljeno na stotine njegovih tekstova, po dokumentacijama radija i televizija gde je rasuo fantastične niske svojih bisera kojima se tragovi gube na tavanima i u podrumima naših nesrećnih diskontinuiteta u razvoju društva.
No, jedna će im stvar ipak biti lako dostupna, a ne nevažna za stvaralaštvo Raše Popova. To su njegovi uvodni tekstovi i drugi prilozi za knjige Pčese. Od samog početka izlaženja Pčesinih tematskih godišnjaka Raša Popov ne propušta nijedan, jer mu nijedna tema, ni inače, nije strana, i o svakoj ima on sopstveni ili kakav tuđi doživljaj, posebnu priču, originalan zapis, prigodno čuđenje ili do sada nesačinjen opis. Ovi su tekstovi kroz sve ove godine davali i onaj specifican ton kojim su Pčesina izdanja obeležena i razlikuju se od svega izdavanog u Vojvodini. Možda je Raša Popov kao jedan od sasvim retkih pisaca koji ima dar da osjeti inovaciju bio i jedini koji je vidio unaprijed da se stvar neće završiti ni na bagremu i dudu, niti na konju i žitu, već da će vrlo brzo doći do crkve i groblja, a vratiti se komšiluku, salašima, Ciganima i djetinjstvu. To je on, dalekovidi gospodin, Raša Popov.
