Ustavni sud BiH odbacio je veliki broj apelacija osuđenih za zločine protiv čovječnosti, a kojima je kazne izrekao Sud BiH retroaktivnom primjenom Krivičnog zakona BiH iz 2003. godine, i ako je Evropski sud za ljudska prava u Strazburu još 2013. godine donio odluku da je primjena tog zakona pogrešna.

Sud u Strazburu prije tri godine u predmetu “Maktouf i Damjanović” utvrdio je da Sud BiH nije mogao u predmetima ratnih zločina retroaktivno primjenjivati Krivični zakon BiH, već Krivični zakon SFRJ, koji je bio na snazi za vrijeme izvršenja krivičnog djela. Time je u pitanje doveden veći dio presuda Suda BiH, uglavnom izrečenih optuženim Srbima, a koji su redom osuđivani na osnovnu Krivičnog zakona BiH koji je mnogo stroži po pitanju kazni od zakona iz vremena SFRJ.

Iako se očekivalo da takve presude počnu redom da padaju, to se nije desilo, a osuđeni, mahom Srbi, počeli su da upućuju apelacije Ustavnom sudu BiH.

Međutim, veliki broj ovih apelacija, upućenih upravo zbog retroaktivne primjene Krivičnog zakona BiH, je odbijen.

Tako je Ustavni sud 26. oktobra odbacio apelacije u predmetima “Radoslav Knežević”, “Milorad Škrbić”, “Saša Zečević” i “Marinko Ljepoja”, a 10. oktobra odbijene su i apelacije u predmetima “Dušan Janković”, “Zoran Goronja” i “Vlastimir Golijan”.

U svim tim predmetima Ustavni sud je donio, najblaže rečeno, čudno obrazloženje. Zaključio je da “ne postoji kršenje garancija ustanovljenih članom 7. Evropske konvencije kada su osuda i kazna zasnovane na krivičnom zakonu koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela”.

– Krivično djelo kao takvo bilo je propisano međunarodnim pravom koje je bilo na snazi u vrijeme kada je počinjeno krivično djelo, iako kao takvo u to vrijeme nije bilo prepoznato važećim domaćim zakonom – navodi se u zaključku Ustavnog suda poslije odbijanja pomenutih apelacija.

Advokat Milan Romanić kaže da je Ustavni sud vjerovatno ocijenio da odluka Evropskog suda za ljudska prava u predmetu “Maktouf i Damjanović” ne obuhvata predmete zločina protiv čovječnosti.

Romanić kaže da su mnogi predmeti protiv Srba, kada je postalo izvjesno da će Evropski sud donijeti odluku u korist Maktoufa i Damjanovića, prekvalifikovani iz optužbi za ratni zločin i genocid, u krivična djela zločina protiv čovječnosti.

– To je rađeno s ciljem donošenja što viših kazni za optužene Srbe. Nijedan pripadnik bošnjačkog naroda nije optužen za zločin protiv čovječnosti – pojasnio je Romanić.

Kao primjer navodi slučajeve “Goronja” i “Savanović”, koji su bili optuženi za genocid za strijeljanje više stotina Bošnjaka na farmi Branjevo. Sudski postupak trajao je dvije godine, a pred kraj suđenja optužnica je prekvalifikovana.

– Sudsko vijeće sa Mirom Smajlović na čelu tada vrši prekvalifikaciju optužnice u zločin protiv čovječnosti. Zbog toga su oni dobili duplo veće zatvorske kazne, što je i bio cilj takve odluke sudskog vijeća – kaže Romanić.

Nakon toga i Tužilaštvo BiH, dodaje, osumnjičene Srbe u predmetima ratnih zločina počinje mahom da tereti za zločin protiv čovječnosti, kako bi im se sudilo prema strožem zakonu, koji nije bio na snazi u vrijeme krivičnog djela.

Član Savjetodavnog odbora Instituta za nestala lica BiH Milan Mandić kaže da ne iznenađuje to što je Sud BiH, i pored odluka Evropskog suda za ljudska prava BiH, našao način da u predmetima ratnih zločina nastavi da sudi retroaktivnom primjenom Krivičnog zakona BiH, kao ni to što Ustavni sud odbija te apelacije.

Pravo

Ustavni sud BiH zaključio je, razmatrajući apelacije osuđenih Srba, da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje po Ustavu BiH i Evropskoj konvenciji jer, kako je navedeno, u okolnostima tih slučajeva nema ništa što bi uputilo na zaključak da je dovedena u pitanje jednakost stranaka u postupku.

Izvor: Glas Srpske