Društvene mreže postale su dio života, a njihov jezik – kolokvijalni /razgovorni/ pokazuje da ljudi žive u vremenu antikulture, ocjenjuje profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu Biljana Samardžić.
Ona ističe da jezik koji je stvoren velikim brojem skraćenica ne samo da osiromašuje, već uništava srpski jezik.
– Pojava društvenih mreža uticala je ne samo na vokabular nego i na komunikaciju u svakom njenom aspektu. Zato treba zaštititi srpski jezik i pismo ćirilicu, ne samo kroz obrazovne ustanove, nego i institucijalno – navodi Samardžićeva za Srnu.
Ona ukazuje na činjenicu da se jezik koji je stvoren na društvenim mrežama proširio i u interpersonalnoj komunikaciji – licem u lice.
– Ljudi koji provode dosta vremena po društvenim mrežama, posebno mladi, oslanjaju se na ovakav jezik i gube interes za učenje književnog srpskog jezika. Svjedoci smo da je postalo `in` da mladi koriste skraćenice da bi smanjili obim teksta – pojašnjava ona.
Samardžićeva, koja je i rukovodilac Katedre za srbistiku na Filozofskom fakultetu na Palama, napominje da je vidno po društvenim mrežama da latinica potiskuje ćirilicu.
– Postoji mogućnost da oštetimo maternji jezik, jer jezik živi sa govornicima i podložan je uticajima – navodi Samardžićeva.
Prema njenim riječima, pravdajući se da zbog tempa života nema vremena da za pisanje punih rečenice, sve više se u pisanoj formi izostavljaju znaci interpunkcije, riječi skraćuju, pa čak i dobijaju simboličke odlike.
– Sve više se koriste smajlići, podignuti palac – što bi trebalo da zamijeni ne samo riječi, već i rečenice.
Našli smo se u situaciji da na društvenim mrežama mladi korisnici /ali i ne samo oni!/ koriste skraćenice i oblike vizualizacije – emotikonima bilježe svoje misli i osjećanja, pa se na taj način vraćamo na nivo pećinskog čovjeka koji je, upravo, crtežima po zidovima pećina bilježio određene pojave – navodi Samardžićeva.
Ona naglašava da to u potpunosti urušava jezik i “kasapi” ga na najgori mogući način. Djeca sve manje i čitaju, pa tako i nemaju razvijen vokabular i moć da opišu riječima ono što žele reći, pa i zbog toga pribjegavaju ovim drugim sredstvima.
Samardžićeva poručuje da je jezik društvenih mreža prebogat riječima stranog porijekla, koje potiskuju domaću leksiku, pa se dolazi u situaciju da djeca koriste riječi “parti, mejkap, šoping”, ne razmišljajući i ne osjećajući potrebu da ovu leksiku zamijene domaćim riječima.
– Često se koriste tuđice i u sasvim pogrešnom značenju, što nas dovodi do jezičke nekulture samih govornika – ocjenjuje ona i napominje da je, u tom smislu, uloga lektora od izuzetne važnosti, jer bi oni mogli da šire jezičku kulturu.
Upotreba tuđica je nekada opravdana, kada nema ekvivalent za datu riječ u srpskom leksičkom korpusu – npr. internet.
Samardžićeva navodi da svi treba da njeguju srpski književni jezik i pismo ćirilicu, ne samo kroz obrazovne ustanove, te da treba institucionalo zaštititi ova osnovna obilježja srpskog identiteta.
