U redovima koji slede pročitajte autorski tekst protojereja-stavrofora dr Darka Đoga, dekana Pravoslavno bogoslovskog fakulteta “Sveti Vasilije Ostroški”:
Možda donekle neuobičajeno za naš mentalitet, ali već su započete pripreme za proslavu 800 godina od dobijanja autokefalije naše Srpske Pravoslavne Crkve ili, kako se tada nazivala, Crkve u srpskim i primorskim zemljama. Neuobičajeno, jer smo se već svikli da nas „tranziciona“ realnost toliko okupira da za istorijsko pamćenje, pa još i neku konkretnu akciju ostaje malo svakodnevne volje (a samim tim i snage). U tom smislu ohrabruje sama želja da se na vrijeme pripremimo za veliki jubilej – a svaki je jubilej veliki ako kuću gradite na drumu, kako reče Cvijić, a ona opstaje vjekovima. Pa, ipak, jubileji često sugerišu da je slava vjekova sama po sebi, po inerciji postojanja, dovoljna za buduće vijekove.
Zato proslava 800 godina autokefalije Hristove Crkve među Srbima treba da bude poziv da razmislimo ko smo, poslije osam vijekova, i gdje idemo?
Imamo narod koji vjeruje da jeste pravoslavni. Ali da bi čovjek bio pravoslavan, od njega se ne traži da vjeruje u sopstvenu pravoslavnost nego da na pravoslavan, što znači, vječit, istinit, način vjeruje u Hrista. Nebeska Srbija se neće utvrđivati na popisu nego u licu Hristovom. Možemo li ubjedljive procente vjerujućih u sopstvenu vjeru pretočiti u procente vjerujućih u Bogočovjeka?
Mi smo spremni da za vjeru Otaca umiremo. Ali i dalje na krštenju kumovima sveštenik daje da pročitaju Nikejsko-carigradski sivmol vjere. Kumovi – ljudi koji čuvaju zalog vjere budućih naraštaja – i dalje mucaju i zastaju na „jedinorodnog, jednosušnog Ocu“. Možemo li spremnost da se za vjeru pogine da pretočimo u spremnost da se vjera poznaje. I još više: da se vjera živi?
Mi gradimo crkve. Da li su crkve sagradile nas? Mi po novčanicima nosimo ikone – zidovi naših crkava su još neoslikani, a mnogi od njih nikada i nisu bili napravljeni da bi se na njima opisala Sveliturgija kosmosa, jedinstvo Boga i tvari. Možemo li amajlije iz novčanika prenijeti na zidove crkava, a stvarnost Prisustva Božijeg iz sfere „pomozi svima, pa i meni“ prenijeti u stvarnost „budi uz nas“. Jer u „mi“ i zbog „mi“ jesam ja.
Mi volimo Svetosavlje, tako nazivamo srpsko vjekovno iskustvo življenja sa Bogočovjekom. U tom pojmu složila se samosvjest o tome da ono što su naši askurđeli, prađedovi i oci živjeli kroz istoriju, od Svetoga Save naovamo, vrijedi kao osnova za nas. Svetosavlje znači: rana u plećima moga đeda i svjeća na grobu moga oca nisu istorijske slučajnosti nego znaci na putu Bogopoznanja i sebepoznanja. Pa opet: nismo li prvo kompletno Sveto Pismo oba zavjeta na današnjem našem jeziku dobili 2006? Ko je još od naše djece danas čitao Sv. Savu? Znamo li Danila Arhiepiskopa? Čitasmo li Areopagita u prevodu Isaijinom? Koliko je naših očeva i otaca, učitelja i braće ostalo neopojanog groba i nama nepoznato – a potonje je teže i poraznije od prvog. Možemo li svakoj svetosavskoj kuću učiniti poznatim Savino pismo Spiridonu ili Žitije oca svoga i oca našega?
Mi živimo sitno, u velikim očekivanjima od države (tj država), od društva, od Crkve, od svakog saborišta i zajednice koji sačinjavamo mi. Za sebe tražimo više – od sebe dajemo malo, pravdajući se besmislom i usitnjenošću naše stvarnosti. Odumiremo, tražeći bolji život, a život prolazi pored nas. Sanjamo o povratku na Kosovo, pritiska nas težina lanaca, osjećamo se okruženim i opkoljenim – livade nam stoje nepokošene, a našim planinama krstare tuđi biciklisti, našem nebu se dive tuđi ljudi. Naše smeće treba da pokupni Nepoznati Neko. Ako se ne odupremo, neće nas ubiti atomska bomba nego Nepoznati Neko-ne-ja određen da živi teške trenutke našega života.
Poslije 800 godina, mi smo na prekraznici. Bili smo tu i svih ovih osamsto godina. I znali da izaberemo Put. Na nama je da Ga biramo stalno.
Autor: protojerej-stavrofor dr Darko Đogo
