Nakon smrti moje bake i dede, saznala sam tragičnu porodičnu tanju. Otkrivanje misterije značilo je i razotkrivanje mog istorijskog porijekla.
Moje puno ime je Sara Kathryn, ali to nikada nije značilo mnogo za mene. Ja sam dobila ime po pra-baki, koju sam samo vidjela na crno-bijelim fotografijama. Osim njihovih imena, nisam znala gotovo ništa o pra-baki Sari i pra-baki Katie, ni odakle su.
Kao dijete, oduvjek sam željela ući u trag mog porodičnog stabla, i uvijek sam nailazila na prepreke. “Odakle smo?” Pitala sam majku, dedu i bake.
Moj deda, veseli stomatolog sa sklonošću za Corny viceve , na ovo pitanje, je pojašnjavao: “Mi smo jevrejskog porijekla”. Svaki put.
“Ali deda,” insistirala sam, ” To nije mjesto. “Odakle smo?”
Uprkos mojim protestima, nikad mi nije dao bilo koji drugi odgovor. To je sve što bi odgovorio.
Ipak, čeznula sam da znam nešto više o mojoj porodici i njenoj istoriji, korijenima. Nikada nisam imala osjećaj da moja baka i deda čuvaju neku tajnu. Jednostavno sam shvatila da ne mogu reći ništa o našem porijeklu, jer nisu znali.
Sa smrću mojih dede i bake , bojala sam se da će prilika da ovo saznam zauvijek biti izgubljena – ali život je čudan i on otkriva svoje tajne onda kad ih najviše i trebate.
Nakon sahrane moje bake, moj ujak je pronašao zapanjujuće otkriće: U u starim dokumentima, našao je kopije rodnih listova dede i bake “, koje su imale i prava imena njihovih roditelja – uključujući i majku mog dede.
Svi smo znali pra-baka Katie je emigrirala od nekud iz bivšeg Sovjetskog Saveza, ali to je bilo sve što smo znali. Govorila je ograničeno na engleskom. Ali na ovom , žutom papiru. koji je bio ušuškan u ladici svih ovih godina, stajalo je njeno puno ime i prezime: Katie Roskin. Zanimanje: Domaćica; Mjesto rođenja: Rusija.
Slikala sam kopije rodnih listova i vratila se kući, i odmah na Google. U potrazi za starim imigracijama, podacima koji bi mogli ukazati kada su Katie i njen suprug, Joe, došli u ovu zemlju – ili, što je još važnije, odakle su došli.
Nažalost, nisam imala sreće – ali uskoro, uz pomoć slučajnost ili blagoslova, još jednu tajnu sam otkrila. Nakon smrti moje bake, kontaktirao nas je daleki rođak da kaže da radi na praćenju genetske loze naše porodice, kao dio svog magistarskog rada.
Ovaj rođak je preveo pismo napisano pra-baki Katie 1935. dd njene majke. Prevedeno pismo je otkrilo mnogo detalja o Katinom životu. On nam je rekao da je prije emigriranja, njeno prezime bilo Suraksi, ne Roskin, te da je njena majka, Chana, živjela u siromaštvu u malom poljskom gradu Knyszyn. Rekao nam je i imena drugih srodnika od prije rata, te da je Katijein brat imigrirao u Argentinu.
Chana i čitava njena porodice, osim Katie i njenog brata, pretpostavlja se da su ubijeni u holokaustu.
A malo kasnije e- mail od ovog novootkrivenog rođaka je potvrdio da je nedavno razgovarao sa Katijeinim rođakom (82) koji živi u Buenos Airesu, koji je potvrdio da je ostatak porodice bio je među 2.000 ubijenih Jevreja u Knyszyn.
Kao američki Jevrej bez znanja o svojim predcima, nisam poznavala bol i tugu da budem potomak ljudi koji su nekada bili meta genocida. Ja sam ožalošćena onima koji nikoga nisu ostavili iza sebe da ih oplakuju.
Sada znam. Moja porodica je umrla u holokaustu. Među onima koji su bez imena, lica i onih nepoznatih brojeva, bili su moji pravi rođaci, čiju krv nosim.
To me ne mjenja. Sada, kada hodam kroz muzej holokausta ili gledam Schindlerovu listu, znam nepobitno, da su moja krv i meso umrli tamo. Ova istorija nije samo teoretska, to je lično, previše.
Moj otac je umro kada sam bila mlada, tako da nemam saznanja svoje porodične istorije. Ovo saznanje o porodici moje mame je zaista jedini komad porodične istorije koju sam godinama tražila, što je bilo veoma važno za mene.
Ja ću vjerojatno nekada znati mnogo više o mojoj porodici, ali ovi komadi su mi sada dovoljni. Moje ime mi nikada nije mnogo značilo – do sada. Nadam se da ću biti dostojna imena moje pra-bake i obnavljanja njihove loze.
