Rođjena sam i odrasla u Vogošći, jednom predivnom radničkom naselju nadomak Sarajeva.- započnje svoju priču o umjetničkom radu Slavica Kovačević – Potičem iz porodice gdje je kreativnost izrazito cijenjena i desila nam se kao način života. Pronalazila sam sebe kroz različite kreativne aktivnosti, a neke od njih su “u moje vrijeme” bile veoma popularne: heklanje, izrada goblena, šivanje i pletenje.

Odrasla sam u vremenu kada je smisao za umjetnost bio jedan od važnijih kriterijuma za druženje, tako da smo nerijetko posjećivali različita kulturna mjesta, išli na koncerte Bijelog dugmeta, Indexa, Zdravke Čolica…i uz divne muzičke numere uživali spoznavajući život. Bila sam jedna od onih nezainteresovanih za obične i jednostavne stvari. Kroz smijeh sam voljela da kažem da je moje oko osmišljeno za čak i onaj najsitniji detalj. I, bila sam upravu. Kada smo suprug i ja dobili dvije kćerke, nismo im kupovali igračke, jer sam svaku od njih ja sama šila. I danas, negdje u ormarima  čuvam te pletene i šivene  lutke kao prelijepo obilježje njihovog djetinjstva… Davale su im imena i udahnule im život…

Dugo godina sam se bavila šivanjem, koje me je naučila moja majka. Nije mi bilo zahtjevno, jer, moje  tijelo i moj um prihvatili su umjetnost kao stil. Tako da, imala sam sposobne ruke za mnoge ručne radove. Pomagala sam i ohrabrivala djecu na to da njeguju svoje talente. Mladja kćerka Ivana, takodje, živi i gradi umjetnički stil baveći se pisanjem poezije.

Moj izraženi  smisao za likovnu umjetnost otkriven je dijelom kada sam pomagala kćerkama oko zadaće iz predmeta likovne kulture. Svaki put kada bih im pomagala, djelovalo mi je kao da nadmašujem samu sebe i jednog trenutka sam dala sebi obećanje da ću se tom pozivu posvetiti više. Slikala sam ponajviše  prirodu, na samom početku. Ali, uživala sam slikajući one slike gdje je svaki potez kistom inspirisan nekom pričom – naprimjer, balerina u pokretu, ili jabuke na stolu koje su me podsjećale na djetinjstvo.

2013.-te godine sam svoj talenat za slikarstvo usavršila na veći nivo učlanivši se u skolu slikanja Pravoslavnog centra Mitropolije dabrobosanske “Sveti Petar Dabrobosanski”. Upis u skolu Ikonopisanja smatram jednim od najboljih koraka u svom takozvanom trećem dobu. To je prekrasno druženje, investiranje vremena i truda i zajedno sa odricanjem činili su da napredujem po pitanju znanja, vještina i na kraju, čovječnosti.

To se ništa ne bi desilo bez našeg  profesora Gorana Janicijevica,  koji je prepoznao naš smisao za crtanje i svojim ogromnim  znanjem,  smirenošću, duhovitoscu,  pomaganjem u svakom trenutku, crtanjem i druženjem do kasno u noć dovodio naše radove do perfekcje, i činio da izgledaju nestvarno.

Postajemo bolji kada smo na boljim mjestima. Danas iza sebe imam izložbe,  kako ikona tako i slobodnih radova, a ispred sebe želju da ne odustanem od moje priče. Mogu sa ponosom da pomenem nedavnu  izložbu radova polaznika škole ikonopisa” Kroz srce se glasak krade – u Šantićevom ogledalu” koja je održana u Istočnom Sarajevu 02.02 ove godine, u čast našem pjesniku Aleksi Šantiću.

Na pomenutoj izložbi priredila sam sliku jesenjeg pejzaža koji je autentično predstavljao njegov pjesnički doživljaj.

Poručila bih svima da godine imaju samo onaj značaj koji im mi dodijelimo i drago mi je da sam bila dovoljno hrabra da svojim godinama dodijelim baš ovakav značaj.